Ljudi su skloni inerciji, navici koja ih čini sklonijima ponavljanju iste stvari iznova i iznova, iako su posljedice bolne. Od svih mentalnih navika, oni modeli stvarnosti koji se odnose na to kako mislimo i osjećamo o sebi i ljudima u našoj okolini emocionalno su najsnažniji.
Ovi obrasci ponašanja stvaraju negativni teritorij u umu koji privlači loša iskustva u naš život. Iskrivljeni modeli stvarnosti, u velikoj većini slučajeva, postaju način života.
Kada takve navike postanu karakterne osobine, čovjek više ne može izaći iz ponora ponašanja, gdje kopira druge i gdje negativna ponašanja postaju način života. U vezama, ovo kopiranje ponašanja gdje ljudi žele biti isti kao i drugi, postaje pravilo ponašanja.
U terapiji, kada se taj obrazac uoči, ljudi znaju da to rade, ali strah od napuštanja tog ponašanja najveći je problem terapije. Gubitak te topline dijeljenja negativnog sadržaja s drugima bolno je iskustvo u kojem postajete odbačeni i pripremate se za individualnost. Ako imate dobar odnos, društvo vas ne prihvaća. Ako ste zadovoljni onim što radite, okolina to ne prihvaća. Ako kažete da mrzite svoj posao, da imate lošu vezu i da mrzite ovo ili ono, vrata društva su vam otvorena. U potpunosti ćete podržati portale i forume i svijet oko sebe ovim ponašanjem. Ako pogledate dobitnike Oscara, svi su oni o društvenim temama u kojima se slavi spomenuto ponašanje i duboko opravdava samokažnjavanje kao način života. Kada čovjek uđe u individualnost, ostaje sam sa svojom dušom, a kada pronađe tu točku uživanja u samoći, postoji stvarna mogućnost dijeljenja ljubavi. Čovjek točno zna što se može dati, a što se ne može dati, što je prava pomoć, tada se dolazi do spoznaje da je malo onih koji traže pravu pomoć. Kako kaže jedna starica, zašto nam se Bog ne otkriva? Jer se čovjek ne može dovoljno predati Bogu.

Nikola Žuvela