Kada se ljudi okrenu duhovnosti, postavljaju si velike ciljeve kako ih nikada ne bi ostvarili, pa čak i u toj situaciji pronalaze izgovore za neuspjeh, a neuspjeh je došao na samom početku u pogrešnoj procjeni svojih mogućnosti. Ne možete ući u ring sa svjetskim prvakom bez treninga, ne možete napredovati u spoznaji ako ne razumijete odnose, jer kako ćete imati odnos s unutarnjim djelom sebe ako imate loše odnose s ljudima?
Upravo se to događa u vjerskoj zajednici, a oni koji su izvrsni poznavatelji odnosa sposobni su za takav život. Jack Koenfeld, psihoterapeut, pronašao je puno redovnika u Indiji s ovim problemom, a također i postojanjem depresije. Jasno je da se takvi ljudi okreću onome u čemu su dobri, u disciplini i asketizmu.
Redovnik ne mora znati za svoju Sjenu jer je zaštićen unutar samostana, ašrama, redovito prima hranu i život mu je sterilan, ne mora imati problema sa stanodavcem, šefom, otkazom ako je poljoprivrednik s nedostatkom kiše jer je tržište zasićeno, loš izbor partnera, o njemu se brine sustav ili otac u obliku institucije. Zato je susret s tim ljudima često takav da se ljudi rijetko inspiriraju govorima redovnika jer su lišeni stvarnosti, a malo je onih koji su izvrsni u prenošenju znanja, onih koji su proživjeli stvarno iskustvo i inspirativni su za druge.
U vjerskoj zajednici teško je pronaći živu duhovnost, ali istodobno malo je ljudi koji žive bračnim životom i posjeduju inspiraciju životom. Stoga, u oba slučaja nema ravnoteže, a ona bi se mogla postići kada bi jedna i druga strana napravile korak. Redovnik bi trebao biti sa živim ljudima i njihovim problemima kako bi upoznao njihovu tamnu stranu, a bračni parovi bi trebali prakticirati komunikaciju, SLUŠANJE i jasnoću, pronaći vremena za duhovnu praksu, a najvažnije je ne moralizirati jer ispravno djelovanje služi samo postizanju osobne sreće. Obično se ljudi znaju prepustiti pravilima koje propisuje religija, a onda postaju moralni kritičari drugih ljudi, što doslovno znači: „Potiskujem sebe, ljut sam zbog toga, zato kritiziram na društveno prihvatljiv način gdje se pozivam na pravila religije, poput grijeha ili karme i time prikrivam svoju tamnu stranu s kojom se ne želim suočiti, odnosno vidjeti da je instinktivno dio mog bića i da je tu da ga transformira, a ne da ga potiskuje.“
Velika je laž mnogih koji nas zavaravaju lažnom duhovnošću, lažnim moralom, ali i lažnom slobodom tipa: sve je dopušteno, jer su ti ljudi, kao i moralni kritičari, također u sindromu Petra – Pana ili poricanja stvarnosti. Opravdavaju svoje hedonističko ponašanje i prijevare, tj. skrivaju i svoju Sjenu jer su afektivni prema ljudima koji su orijentirani na duhovnu praksu. Drugim riječima, svjesni su da je život usmjeren na viši cilj, a afekt i otpor ovdje su obrambeni mehanizam, nesvjesni dio kojeg se boje. Promjena znači veću odgovornost za svoje postupke i odluke. Preteško na početku, ali kasnije ispunjavajuće. Taj put donosi toliko lakoće i ispunjenja koje se ne mogu mjeriti ničim što ljudi doživljavaju u materijalnim uvjetima života.
Nikola Žuvela
