„Najljepše cvijeće je ono koje je niknulo u korijenu boli.“
Dante Alighieri
Danas je obično popularno govoriti o važnosti pozitivnog razmišljanja, ali se često zaboravlja da blaženstvo daje širinu, dok tuga daje dubinu. U tuzi možemo neke stvari vidjeti realnije i dublje, ali kao i svaka emocija, ako joj dopustimo da nas ponese, onda može biti destruktivna. Buda kaže da je izvor tuge želja, točnije, želja je projekcija da se sreća nalazi negdje vani. Proces koji nas vodi do spoznaje je tuga, ili kako je rekao Victor Hugo: “Tko ne plače, ne vidi.”
Jung kaže da je pozitivno Ja ispunjeno pozitivnim emocijama, dok je niže Ja ispunjeno emocijama poput ljutnje, tuge, mržnje, ljubomore i straha. Što niže Ja čini za nas? Donosi nam u svijest drugi dio sebe, pokazuje nam ono što ne vidimo i ne želimo primijetiti iz stvarnosti. U snovima to su uznemirujući aspekti, poput ljudi,situacija ili bića koja nas proganjaju, ali zapravo su snovi stvarnost koju ne želimo prihvatiti. Kad te osjećaje ne proživljavamo kroz snove, onda se oni pojavljuju u stvarnosti kroz bolne događaje. Postavlja nam se pitanje kako riješiti svakodnevnu patnju? Don Miguel Ruiz: “Uvijek je bolje postavljati pitanja nego stvarati pretpostavke jer nas pretpostavke vode do patnje.”
Razgovor o očekivanjima najstarija je metoda koju su koristili filozofi antike, a ovdje je samo primijenite na emocije.
Tuga nas suočava s najranjivijim dijelovima sebe ona govori o značenju nekog kog smo voljeli ili je tu da govori o gubitku. Kada ranjivost prihvatimo bez bijega, ili kako kažu alkemičati, kada uđemo u nigredo fazu, ona postaje izvor autentične ljudskosti i duboke povezanosti s drugima. Tuga nas čini primječivima za ono što je bitno, ona je poput kiše koja prodire u tlo duše i omogućava da vidimo ono što je bilo skriveno o nama samima. Tuga je aktivan unutarnji proces kao zimsko razdoblje, prividni odmor u kojem se ona priprema za novi ciklus života. Želja da je se riješimo ili ubrzamo njezin završetak ili pokušaj poremećaja njenog ritma. znači poremetiti njezinu prirodnu funkciju integraciju i transformaciju.
Tuga je kreativna jer nas prisiljava da pronađemo smisao u osjećaju života kao praznina. Umjetnost, poezija, najdublja filozofija često se rađaju iz tog susreta i u tome je dar da razumijevanje ljubavi dolazi iz tuge. Život usmjeren na izbjegavanje patnje je praznina, bez cjevetanja cvjeta. Tuga nas podsjeća na to da smo voljeli i da nam je stalo. U tom smislu, ona nije suprotnost sreći, već njezin dio, dokaz naše sposobnosti za vezanost i za traženje smisla izvan površine stvari.
