Davanje energije onome što nema vlastitu vrijednost jest život nas ljudi jer hranimo jednodimenzionalnu stvarnost koja se sastoji od hranjenja vizije života koju nam država stvara na temelju naših spoznaja. Koliko god nam se opiru i govore da to nije tako jednostavno, mi taj sustav svakodnevno hranimo svojim mislima o politici, ekonomiji i drugim stvarima jer se bojimo vlastite usamljenosti, puta kojim možemo krenuti i na taj način promijeniti stvarnost. To je jednodimenzionalna slika i na kolektivnoj razini većina je hrani svojim nedostatkom razmišljanja i uzimanjem stvari zdravo za gotovo.

Ako pogledamo što radimo svaki dan, ustanemo i ujutro počinje naše programiranje i pjevanje loših programa, a to gradi sliku svijeta koji vidimo i živimo. Pitanje je što učiniti? Najbrža i najjednostavnija metoda koja zahtijeva predanost je koncentrirati se na disanje tijekom cijelog dana ili odvojiti vrijeme za meditaciju barem par sati.
Nakon mnogih otpora koje ćete doživjeti, u nekom trenutku vidjet ćete da imate izbor i mogućnost, odnosno da je stvarnost koja nam se događa samo jedan dio svijeta u kojoj živimo i da svaki dan imamo mogućnost biti u drugoj stvarnosti, onoj stvarnoj u kojoj prostor, vrijeme, prošlost i budućnost gube važnost. Dakle, to je sreća i izbor, i potrebna je vježba. Disanje je fiziološki most između vanjske i unutarnje stvarnosti, između autonomnog nervnog sustava koji upravlja programiranim reakcijama i voljnog djelovanja. Koncentracija na dah nije samo tehnika smirivanja, to je čin povlačenja projekcije. Kada se usredotočimo na dah, prestajemo hraniti vanjske drame energijom našeg identificiranog uma i tu energiju vraćamo sebi. To je akt psihičkog samoodržavanja. Biti prisutan ovdje i sada, ne voditi unutarnje monologe u kojima dokazujemo da smo u pravu, veliko je gubljenje vremena u kojem, ako želimo promjenu sadašnjosti, trebamo promijeniti način na koji vidimo stvarnost i vratiti se ovom osjećaju ovdje i sada. Što nas sprječava u vježbanju?
Strah i program kolektivne svijesti kojeg se ne oslobađate jer želite u njoj ostvariti svoje želje, a kada se želje ne ostvare, što je u većini slučajeva, nemate puno snage vježbati i vratiti se sebi jer ste se već dovoljno povrijedili i na taj način sabotirali. Strah od susreta s vlastitom istinom prirodom Jastva. Kolektivni program ili ego zna da će, ako se suočimo s Jastvom, njegova iluzija moći nestati. Stoga stvara otpore koji se manifestiraju kao umor, dosada, nemir, osjećaj da sada nije pravo vrijeme. To je njegov mehanizam preživljavanja, ili to je model u kojem živimo. Stoga je potrebno definirati na principu ovdje i sada što nam ovaj svijet daje u ovom trenutku u odnosu na kolektivni program koji samo govori o uspjehu i moći, ali je uvijek negdje tu, nikada se ne živi sada. Ako se osjećamo kao da smo u zatvoru, Buda kaže da je to želja i očekivanje koje imamo od ovog svijeta, projiciramo ono što ne dobivamo, i na temelju toga nastaju ljutnja, mržnja i strah. Osobno poznajem samo nekoliko ljudi koji se ozbiljno bave meditacijom, učitelji su imali jednog ili dva učenika tijekom cijelog života.  Meditacija se ne prakticira da bi ste postali duhovni, već da bi se izoštrio i usmjerio um na bitno, na osjećaje o kojima ljudi ne raspravljaju jedni s drugima. Partnerski odnosi služe za mogućnost da kada meditiramo možemo primijeniti to iskustvo, očistiti ga od ega ili osobnosti i omogućiti mu susret s drugom osobom. Istovremeno, ako dodate lijepe aforizme, poeziju i osvježite svoju dušu svaki dan, tada živite u pravoj stvarnosti, dok je vanjska stvarnost uvijek i samo uvijek izljev ljudske frustracije. Praktična filozofija mijenja percepciju stvarnosti, teorije, koliko god dobre bile, brzo se zaboravljaju. Promijeniti percepciju znači promijeniti cijeli svijet iznutra. Vanjska stvarnost nije lažna, ona je simptom kolektivne nesvijesti, frustracije i neintegrirane sjene. Mi ne bježimo od nje, već mijenjamo svoj unutarnji položaj prema njoj. Kada samo shvatili koliko je stvarnost kao otrov lijek za praksu..

Nikola Žuvela