Zabranjena veza nosi tamu i nedefinirano u prepoznatoj vezi, ovisi o tome što je društveno zabranjeno ili što je u samoj Sjeni. Ona utjelovljuje ono što brak ne može izraziti u sebi, to je neizraženi autentični sadržaj kojeg je par radi društvenih sadržaja potisnuo. Običan brak pun je međusobne represije te muškarcu i ženi daje moralnu superiornost ili dopuštenje kada im zatreba za dominaciju. Rezultat je krutost koja nakon nekog vremena stvara ponos sakriven u Sjeni. Drugim riječima, to je dopuštena praksa manipulacije od koje se sastoji većina veza, gdje vlada neostvarena volja za moć pretvorena u moralnu konstrukciju: Ja sam pravedan supružnik. Kada se skupe milijuni nezadovoljnih parova koji ne mogu neuspjeh izraziti u odnosu jer mise da su tradicionalni i dobri, često nezadovoljstvo pretvaraju u mržnju na skupinu ljudi, lijevu ili desnu ili pak na neki narod.
Ipak, mnogi nezadovoljenu ljubav pretvaraju u zabranjenu ljubav koja utjelovljuje tamu Sjene. Tako naiđete na par koji je različitih nacionalnosti ili rasa koje zajednica osuđuje ili obitelji koje su iz različitih klasa, a par se zaljubi u obiteljsku Sjenu ili strahove.
Osim spomenutih primjera, imamo brak u kojem supružnik nema dovoljno individualnosti i mogućnosti postizanja dugotrajne ljubavi, zaljubljuje se u drugu osobu koja je u braku. Njegovo je uvjerenje da baš s tom osobom je mogao ostvariti odnos i da je to sudbina. Vanjski agens je njihova zauzetost koja ih sprječava u postizanju njihove veze, i upravo to daje dinamiku ili derivat privlačnosti. Istovremeno, vanjski agens ih sprječava da vide da ni jedno ni drugo nije sposobno stvoriti dugotrajnu vezu. Duljina veze ovisi o ostvarenoj unutarnjoj individualnosti para, ako je nema, veza se zarazi bolestima kolektiva, točnije, ritualima samokažnjavanja. Oni koji govore velika obećanja ljubavi, ali se u praksi ne bave ljubavi, bez prakse davanja, ne mogu stvarati odnose ne samo u ljubavi već i u prijateljskim odnosima. Zabranjene veze nose arhetip Animusa, nevidljivog demona koji vreba izvana i sprječava ljubavnike da dođu do kraja veze, ali on je i nositelj moći koja također stavlja par u situaciju u kojoj žele njegovu moć. Kraj nam je jasan, to je korak u kojem se ne prihvaća integracija individualnosti ili odluke (Animus), ostaje se dijete koje traži nepostojeći Sveti gral ispunjene ljubavi. Tako par ne vidi da se u vezi ne bavi osjećajima jer je vanjska situacija zabrane alibi koji stvara strast sve do osjećaja uništenja koji takvu vezu okončava. Neostvarena moć koja se nije izrazila u životu krasila je projekciju tog odnosa, dok se nije moglo uvidjeti da ih nije zanimala ljubav i razlozi što je ono što stvara smjesu koja povezuje partnere.
Mnogo je primjera, ali zapravo suočavanje s emocijama, traženje njihovih uzroka na kojima se temelje koncepti stvarnosti, nije tema koja privlači parove i oni o njima obično ne raspravljaju, a čim nema sadržaja, nema ni tkiva koje bi stvorilo vezu.
Veza je najbolji alat u otkrivanju vlastitih suptilnih projekcija o ljubavi i mogućnosti stvaranja prave ljubavi.
Nikola Žuvela
