“Ne može biti ponovnog rođenja bez tamne noći duše, potpunog uništenja svega u što ste vjerovali i mislili da jeste.”
Hazrat Inayat Khan
“Primijetite da se Tamna noć duše više odnosi na suočavanje s pričom vašeg ega i otpor tami. Suočavanje s unutarnjom tamom ne znači postati zao. Unutarnja tama je strah od viđenja nečega što ne želite vidjeti, nečega što potresa vaše uvjetovano razumijevanje svijeta i kako on funkcionira. Također, to je strah od osjećanja nečega što ne želite osjećati. Društvo uči ljude kako sakriti te aspekte sebe. Uči nas da je strah slabost. Zato nas uče poricati ili izbjegavati ono što uzrokuje nelagodu, uče nas usmjeriti pažnju na stvari koje nam daju dobar osjećaj, suprotno, uči nas ignorirati korupciju, sociokulturno zlostavljanje i iskorištavanje živih bića. Mnogi ljudi misle da mogu pobjeći od svoje unutarnje tame. To je ono što se projicira u vanjski svijet i pluta na površinu dok niste spremni to priznati i vidjeti stvari onakvima kakve jesu. Neki ljudi pokušavaju činiti svakakva dobra djela kako bi izbrisali, uravnotežili ili izbjegli prepoznavanje nelagode. Pa ipak, gdje god pomislite da idete, nelagoda dolazi. Kad se s njom ne suočite, tama buja. To je priroda tame. U snovima se suočavate s onim što vas proganja. “Zatim gledajte kako nestaje.”
– Liara Cover.
Duhovna ili tamna noć spominje se u kršćanskom misticizmu, primjećujemo je u životima Isusa ili Bude prije doživjaja duhovnog prosvjetljenja. Alkemičari su je nazivali nigredo, astrologija – Saturn. Kada počnete slijediti duhovni put, pravila vas čine sigurnima i tada vam duhovnost može dati status i društveno prihvaćanje. Kako idete dalje u praksi, gubite svaku vezu s društvom ili društvenim egom i to raspadanje naziva se duhovna noć. Ne možete se poistovjetiti ni s kim sličnim i sigurnost nestaje. Ono što ste mislili da je duhovnost raspada se da bi se izgubila veza s društvom. Tada se javlja osjećaj stvarnosti, sumnja da ne postoji vječna duhovna noć, uklanja se, zapravo, ono što ste mislili da je racionalnost postaje iluzija. Kada osoba doživi duhovnu noć, onda ono što mediji ili znanost da jest stvarnost više nema nikakvu vrijednost. Argumenti koje nudi znanost ne znače ništa u usporedbi s iskustvom. Pitanje je koliko čovjek ima snage suočiti se s duhovnom noći ili koliko je spreman voljeti sebe. . U duhovnoj noći postoji svjetlo, dok je ono što u društvu nazivamo svjetlom zapravo tama. Identifikacija s društvom duhovna noć potpuno mijenja i daje viziju istinske nepromjenjive stvarnosti. Tamna noć duše nije suprotna svjetlu, ona je njegova najdublja istina. To je proces u kojem se lažno svjetlo društvenih ideala i ego uvjerenja gasi kako bi se omogućilo da iz unutarnje, nepoznate tame nikne pravo, autohtono svjetlo, svjetlo koje ne treba vanjske potvrde jer je istina koju ste postali. To je vrijeme kada se sve složene duhovne prakse mogu činiti besmislenima. Jedino što preostaje je radikalna prisutnost. Osjećati bol bez priče o tome. Promatrati strah u tijelu, ne u mislima. To je zemaljski rad gdje sam ja i ta transformacija jedina stvarnost. Ona nije u mističnim vizijama, već o tome da se budeš s nelagodom u području trbuha, s tjeskobom u prsima. U toj potpunoj praznini i iscrpljenosti, čovjek ponekad mora povući svoju pažnju na najosnovnije, disanje, osjet dodira s zemljom, s okusom vode. Postaješ poput životinje koja čuči u špilji i preživljavati. I upravo tu, u toj divljosti, može izroniti nova autentičnost.
Nikola Žuvela
