Prekidi su sastavni dio procesa individuacije i početak osobnog rasta, te okretanja prema  cjelovitosti ili integraciji djelova sebe koje tek trebamo upoznati. Onaj koji je nadišao veze je razvijena duša koja je velika individua i bavi se poboljšanjem čovječanstva kroz svoj rad s ljudima donoseći nešto novo. Evo primjera. Ana je napustila Dadu prije mnogo godina. Taj događaj u trenutku prekida bio je za njega kao pad u ponor ili bezdan. Rekla mu je da je to kraj, a dok je odlazila u daljini ju je vidio kako ulazi u auto s novim dečkom. Ono što ga je najviše povrijedilo bila su mnoga ljubavna pisma koja mu je pisala, a na samom kraju mu je rekla da želi više i da to ne dobiva u vezi. Dado joj je tada rekao da problem nije prekid, već to da ga nije voljela takvog kakav jest. Kada smo ostavljeni ono što najviše boli jest što smo odbačeni upravo zbog onoga što jesmo, odnosno što nismo bili netko drugi. Kraj veze događa se radi spoznaje našeg najdubljeg bića, to je početak odrastanja ili procesa individuacije.
Romantična ljubav, jednom prekinuta, zapravo je inicijacija u proces individuacije. Ana nije pronašla to nešto više jer traženje tog više zapravo su društveni standardi, nije išla s osobom koja je razvijena već s partnerom koji prodaje dobre priče, a njihova neslužbena veza trajala je tri mjeseca i to više ili perfekcionizam mora pronači svoj zid.
Dado je teško prihvatio smrt idealnog romantizma jer je tako njihova veza započela i bila je obavijena tim velom. Dado je bio uronjen u mit o Erosu i Psihi, o kojem više govorim u knjizi Jedan muškarac i jedna žena. Susreo se sa smrću mita o zaljubljivanju i otvorio mu se ponor procesa individuacije, vidjevši koliko toga mora pustiti i koliko se lažnih zabluda krije iza tog mita koje su utisnute u društvene mitove kao način života.
Mogli su kriviti Anu jer je Dado vjerovao u tu idealnu ljubav, točnije, da je ništa ne može pobjediti i da je svaki problem rješiv. Istovremeno nije vidio da stvara projekciju ljubavi svoje unutarnje kraljice Anime koja se tek trebala roditi u njemu kroz kreativnost. Ona mu je davala razloge da vjeruje pismima i djelima, bila je nositeljica mita o božici Kibeli, grandiozna žena koja nosi ljepotu i mudrost, Morao je srušiti mit, suočiti s činjenicom da je grandioznost i kreativnost ono što je očekivao od sebe, projicirano u nju, dok je ona u njemu tražila heroja. Međutim, kada se taj idealni trenutak, romantični dio nas samih, raspadne, rađa se mit ili rana Kralja Ribara, s kojom počinje proces individuacije (više u mojoj knjizi Jedan muškarac i jedna žena). Hodaš označen ranom Kraja Ribara jer tada počneš jesti s drveta dobra i zla, upoznaješ svoju suprotnost.
Nakon pauze, Dado je puno čitao i meditirao, a osim toga, posao mu uopće nije išao dobro jer je trebao prihvatiti materiju ili aekmijsku materia prima kao element rađanja cjelovitosti, u njoj su elementi duše bez kojih nema razvoja. Kao i većina ljudi, upustio se u naivnu duhovnost gdje se odrekao svega i mislio da je duhovan. Alkemičari to nazivaju svinjarima koji na početku traže zlato, odnosno dobro su primijetili da je svatko tko na početku uđe u duhovnost neuk i pun pravila koja obično zarobe većinu.
Bio je “ošamaren” od Jastva, nakupio je puno znanja, ali je morao obavljati fizički rad kako bi preživio, odnosno odbijanje materijalnog jest odbačena funkcija koja se vraća upravo na onaj način kako ju je odbacio. Tako je, mitološki, prošao kroz podzemni Had kao pravi junak ili Sunce koje se pojavljuje na horizontu Zapada i prolazi kroz izazove tame . Prave knjige ubijaju, ali su mu pomogle da shvati ranu Kralja Ribara kroz koju se čovjek inicira. Tada upoznajete iznutra sebe, potrebu da prihvatite uz Eros i drugi pol voju za moć. Kao što je Borges rekao: “Kad bih mogao ponovno proživjeti svoj život, pokušao bih napraviti više grešaka u sljedećem. Ne bih pokušavao biti toliko savršen, više bih se opustio.”

Na tom putu, Dado se okrenuo idealu duhovnosti, ali se potom vratio toj običnosti u kojoj je sve više vidio život, nije mogao ostati u savršenstvu, jer je kroz njega  mrzio sve što je bilo ljudsko. Nakon deset godina slučajno je ponovno sreo Anu,  rekla mu je da razmišlja pesimistično, odnosno to je bio njen obrambeni sistem. Dado je shvatio da se ljudi teško mijenjaju,  Ana je ostala ista djevojka kakva je bila prije, ali s više gorčine.

Dado nije mogao izbrisati svoju idealizaciju iz sebe jer svatko od nas ima neku ranu Kralja Ribara. Međutim, da nije te rane ili idealizacije, mislite li da bismo voljeli? Mislite li da bi preuzeli rizike voljenja i strasti? Dado je upoznao svoju tamnu stranu, njegova kraljica Anima bila je božanska, a pored njega je bila nesavršena Ana koja se bojala jer nije ta božica, ali istovremeno je slušala svog kralja – ego, koji je mislio da prijestolje svijeta pripada njemu. Kada je Ana postala svjesna svoje ljepote i kada su je drugi prepoznali kao takvu, tada je došao kraj veze, ušla je u pakao ili mit o lijepim ženama i nije bilo kraja, ego ju je ponio u svijet obećanja praznine. Dado tada nije bio svjestan svoje božice niti ženskog arhetipa. Kao što Esther Harding kaže: “Manifestira se kao slijepa sila, plodna i okrutna, kreativna, njegovajuća i destruktivna.” Mitska, iskonska žena je “divlja i u svojim ljubavima i u svojim mržnjama”. To je ženski princip u demonskom obliku.

Anima ima tisuću lica, a Ana je nekoć bila Afrodita, ali nema odgovornosti, zaljubljuje se i kada se osjećaj otopi, kreće dalje. Dado je kasnije vidio da je božica Kibela dijete i da nije prihvatila odgovornost ženstvenosti. Međutim, Dado je tada, u svom neznanju ili crno-bijelom svijetu  nije vidio da okrutno srce ne oprašta biti zavedeno, već krivi drugu stranu. Tako je susret još jednom Dadi otrkio kako djeca ako ne odrastu ostaju u oholoj okrutnosti. Anima nije samo božanska kraljica, već nosi i tamu, kaotičnost i nerazumljivost. Dado je previdio da je Anina okrutnost bila odraz njegove vlastite nespremnosti da prihvati kompleksnost ženstvenog načela i u sebi i u njoj. Prava zrelost dolazi kada volimo ne samo svjetlo, već i sjenu u sebi i drugima.

Ključna spoznaja za Dadu jest da zrela ljubav nije traženje srodne duše već gradnja bića s nesavršenom osobom. Kada se mit o romantičnoj ljubavi razbije, ostaje mogućnost stvaranja svjesne odluke da volimo, a ne da budemo zaljubljeni. To je prijelaz iz stanja strasti u stanje prisnosti.

Svatko od nas bi trebao prepoznati vlastitu inicijaciju, romantizam traži odraslost gdje partner više ne treba biti bog i gdje svatko od nas može biti jedinstveno i drugačije biće koje nas čini svojima. Umjesto da traga za izgubljenim idealom, pravi put individuacije zahtijeva da svoju ranu Kralja Ribara pretvorimo u umjetnost, pisanje, ili doprinos drugima, na taj način se rana transformira u smisao.

Dadoov povratak običnosti nakon duhovnog bijega zapravo je vrhunac procesa  kako je rekao Jung, “Putovanje heroja završava povratkom u obični svijet s stečenom mudrošću”. Bit individuacije nije bijeg od materijalnog, već pronalaženje svetog u svakodnevnom.

Za kraj Pablo Neruda je Dadi rekao: “Dragi Dado, ti si pazio na njezine riječi kao na ljubavna pisma, a zaboravio si da je ljubav građena od krvi, a ne od papira. Ona je otišla ne zato što nisi bio dovoljno velik, već zato što nisi volio svoju vlastitu sjenu. Ljubav koja se boji tame – umire na suncu.”

Nikola Žuvela

Narudžba knjiga: nikola@vedski-jyotish.net