Puno sam  pisao o psihičkim kolektivnim zarazama koje se pretvaraju u ekonomske krize ili pandemije koje stvaraja neosvještena većina potiskujući kolektivni strah kako je to Jung rekao ili kako bi rekao filozof Slavoj Žižek,  ljudi radije odlaze u rat nego li da osvjeste istinu.
Kaže Jung, kada izbacimo Boga, on postaje netko drugi. To se zove kolektivna zaraza ili Sjena svih onih koji žive na razini kolektivnih stavova. “Vidite, problem nije u Bogu kao vanjskom biću, već u arhetipu Boga unutar nas. Kada ga potisnemo iz svijesti, on ne nestaje. On se, poput uhodanog gosta, utiskuje u kolektivnu sjenu i projicira se na vanjski svijet u obliku ‘drugog’  političkog lidera, nacije, ideologije, ekonomskog sustava. Taj ‘drugi’ postaje nositelj svih naših potisnutih tamnih strana, a mi postajemo ovisni o njegovom postojanju jer nam daje lažni osjećaj cjelovitosti kroz projekciju.” Jung

Definicija psihoterapije jest da pojedinac oboli od bolesnog društva, a na terapiji uči kako živjeti u bolesnom društvu.
Nevjerojatna je potreba ljudi mučiti druge svojom bolesti tražeći pažnju, a ovu pojavu je psihijatrija nazvala Minhauzenov sindrom. Recimo, osoba kaže: “Imam problem s glavoboljom, a inače svi imaju problem s glavoboljom.” To je laž, to je narcistička potreba u kojoj se vaši problemi projiciraju na druge, koristim ih kao objekte i svoj pogled na stvarnost poistovjećujem sa svojim zaključkom. Tako izgleda današnja narcistička slika svijeta.
Hedonistička kultura uređena je tako da potrošačkim mentalitetom opije svoje žrtve. Tako ljudi stvaraju čudovište modrnih bolesti, a kako kaže Nietzsche, ljudi postaju sami čudovište gledajući u njega.
Kako da vjernik uz hedonističku ideologiju napusti svoj Sveti gral i ljude na funkciji?
Sveti Gral nije vanjski objekt vjere, već simbol unutarnjeg traganja za cjelovitošću. Hedonistička kultura nudi lažni Gral, čašu koja je uvijek prazna, a opija svoje žrtve slatkim otrovom instant zadovoljstva
Ova Nietzscheova čudovišta omogućavaju čovjeku da živi potrošački život za koji će narkomanski prodati i svoju djecu i njihovu budućnost. Žižek kaže: “Ono što vi nazivate ‘hedonističkom kulturom’ ja nazivam perverznim suverenim uživanjem kapitalističkog sustava. Sustav nam ne nudi samo proizvode; nudi nam identitet kroz potrošnju. Ali tu je varka! Uživamo ne u samom objektu, već u iluziji da će nam sljedeća kupnja, sljedeći ‘like’, sljedeći događaj konačno ispuniti prazninu. To je ono što Freud naziva ‘ponavljajućim kompulzivnim djelovanjem’ – trajno vraćanje na mjesto izvorne traume, uvjeravajući se da će ovaj put biti drugačije. A nikad nije.”

Kapitalizam je stvorio svoje vlastito čudovište, svog Golema apsurdnog čovjeka koji uživa u vlastitoj patnji. To je mazohistički pakt. Mi tražimo nepravdu, tražimo uvredu, kako bismo imali opravdanje za svoju pasivnost. ‘Vidite kako sam ja žrtva? Ja sam plemeniti mučenik ovog zlog sustava.’ Ovo pozicioniranje sebe kao žrtve je najsigurnija forma ideološke dominacije danas. Oslobađa nas od odgovornosti za djelovanje.

Opasniji je kolektivni strah ljudi nego bolest jer gdje je polaritet, tu je i sukob, a onda i bolest. U ludnici su najopasniji pacijenti koji boluju od straha. Dakle,  ako ljudi odbace proces individuacije onda za posljedicu imamo kolektivni strah koji se s vremenom na vrijeme pretvara u kolektivnu bolest ili rat. Da bismo ratovali moramo imati dvije strane ili polarizaciju. Ateist je toliko uzbuđen oko pitanja Boga da se u tome ponaša kao vjernik. Vjernik se danas nesvjesno ponaša isto kao ateist kojem vjernik govori koliko ima dokaza da Bog postoji,ai živi tako kao da Bog ne postoji. Sada se događa suprotno,znanost i ateizam se bore protiv vjere, a vjernici se ponašaju kao prvi kršćani ili mučenici i to im daje još veću snagu da su u pravu. Dakle, to je enantidromija ili suprotni stav u kojem su zarobljeni u svoj stav tvrdeći da drugi stav ne postoji. Zastupanje jednog stava stvara demona na drugoj. Oni su suučesnici u istom baletu. Jedan ne može postojati bez drugog. Borba protiv drugog stava im daje smisao postojanja. Ono što je stvarno revolucionarno danas nije izabrati stranu, već odbaciti sam izbor. Prekinuti ciklus. Prestati uživati u svojoj patnji i prepoznati da je čudovište modernih bolesti, proizvod našeg vlastitog kolektivnog odricanja od slobode.”   Prema Jungu:

“Proces individuacije nije sebičan čin. Upravo je suprotno; to je najveće djelo pojedinca prema kolektivu. Kada se pojedinac suoči sa svojom Sjenom i asimilira je, on prestaje projicirati zlo na ‘drugog’. Time on ruši jedan od temelja kolektivne zaraze. Vjernik koji živi kao ateist i ateist koji je opsjednut vjernikom – oboje su zarobljeni u istoj psihičkoj matrici. Obojica traže spasenje u vanjskom objektu, bilo da ga idoliziraju (Bog) ili da ga demoniziraju (vjera).”  Jung je upozoravao što je enantidromija i što će se dogoditi, ali isto tako je govorio da smo u paleolitskom dobu po pitanju emocija, Freud bi rekao da smo na razini djeteta od pet godina. Zato su odnosi na tako niskoj grani tj., nema ih jer je ova suprotnost sastavni dio odnosa. Kolektivna bolest i rat najniža su razina postojanja i osvješćivanja problema na najbolniji način.
Zašto? Duboko spavamo u arhetipu žrtve koji dobiva pažnju jedino kada ga muče, to je mazohizam čovječanstva koje uživa u boli.
Uvjerenja se šire poput epidemije kao što su materijalizam ili ateizam koji su surogati. Od njih čovječanstvo uzaludno traži odgovore. Rezervne tvorevine suzbijaju postavljanje pravih pitanja i kidaju time kontuinitet historijske tradicije. Posljedica toga su zbunjenost i konfuzija. Materijalistički ateizam preko utopijskih ideja obrazuje racionalističku spomenutu religiju koja slobodu osobe predaje masi, a ona potpuno ukida individualnost. To je isto činila religija. Stoga jedni i drugi doživljavaju svoj smrtonosni kraj. Nema spasa u jednodimenzionalnosti. Jedini izlaz je hrabar skok u složenost, u prihvaćanje suprotnosti unutar sebe. Tek kada se suočimo s čudovištem u vlastitom podrumu, prestajemo ga stvarati u vanjskom svijetu. To je pravi Sveti Gral  put prema cjelovitosti koji leži kroz tamu naše vlastite psihе.

Nikola Žuvela