Negativne jezgre u nesvjesnom su inicijatori negativnog razmišljanja, koje čine 80% negativnih stavova koje izgovaramo tijekom dana.
Negativnu jezgru čine:
Odgoj roditelja. Osim odgoja roditelja i neposrednog društva, mi smo pod utjecajem tisućljetnih arhetipova i kolektivnog nesvjesnog . Naše disfunkcionalne ljubavi često su projekcija unutarnjih, kulturom prenesenih, mitova o ljubavi, patnji i žrtvi. Borimo se protiv Sjena prošlih generacija.
Drugi aspekt su negativan odgoj društva i isrivljena socijalizacija, odnosno učenje o krivim vrijednostima kao ispravnim stavovima.
Instinkti tijela koji nam šalju informacije ili impulse o strahu koji se ne događa i rezultat su starih obrambenih stavova.
Ukratko, to su naučeni životinjski refleksi koji se koriste u lovačkim društvima.Ovi naučeni životinjski refleksi nisu samo psihološki, već su i fizički urezani u naš nervni sustav kao autoputovi neuronskih veza. Svako ponavljanje negativnog obrasca jača te putove. Štoviše, epigenetika nam govori da možemo naslijediti ne samo gene, već i sklonosti određenim stresnim odgovorima od svojih roditelja.
Kada želimo nešto promijeniti, spomenuta tri aspekta pojavljuju se u nama kao protivnici promjena.
Zaljubljujući se, biramo svoje roditelje i njihovu disfunkcionalnu ljubav. Društvo nam diktira standarde koje osoba treba ispunjavati, poput rada ili obrazovanja, što je zapravo filter kroz koji percipiramo stvarnost, a naši instinkti nas prisiljavaju ili da se bojimo ili da zadovoljimo svoju seksualnu potrebu. Strah od gubitka ega nije samo strah od toga da nećemo biti u pravu. To je egzistencijalni strah od nestanka. Ego je konstruirao lažni osjećaj identiteta oko ovih negativnih jezgara, pa se njihovo dovodenje u pitanje doživljava kao prijetnja samom postojanju. Zato je otpor tako žestok. To je mehanizam kognitivne pristranosti primjećujemo samo ono što potvrđuje naše negativne predodžbe, a sve što im se suprotstavlja zanemarujemo ili racionaliziramo.
Budući da se radi o trostrukoj igri ega, svaki pokušaj promjene zahtijeva meditativnu razinu, podsvjesni rad s obrascima putem afirmacija ili nečeg sličnog te stalan razgovor poput nekog supervizora kako bismo što bolje razumjeli polaritete duše.
Promjenama pristupamo kroz trostruki filter, odnosno strah od istine je ogroman u svakom ljudskom biću i svim silama se trudimo biti u pravu. Najveći strah čovjeka je strah od gubitka ega, koji branimo stalnim pobunama u kojima težimo biti u pravu. Radije stigmatiziramo druge nego da ih razumjemo.
Promjene su moguće kada smo emocionalno zreli i tada se događaju fizičke promjene, poput produbljivanja disanja. Oni koji ne propituju emocionalnu promjenu obično plitko dišu, njihovi životni stavovi temelje se na strahu, a afektivno se brane od meditacije i psihologije. Ovi obrasci žive u našem tijelu kao kronična napetost, držanje, blokade. Pristup poput treninga svjesnosti, somatske terapije ili joge može direktno otpuštati tu fizičku memoriju i omogućiti dublju, fiziološku promjenu. Ako se u odnosu ili našem životu usredotočimo na razumijevanje kao glavni princip u vezi, tada na prvo mjesto stavljamo osobu, a ne svoje projekcije iz kojih pokušavamo krojiti smisao života. Ključna vještina je razvijanje promatračkog ja, tog dijela svijesti koji može promatrati naše misli i emocije bez identifikacije s njima. Kada možemo reći: Evo ga opet moj obrazac: “Nisam dovoljno dobra” ponovno se aktivirao, tako mu oduzimamo mu moć. On prestaje biti “MI” a postaje nešto što se dogada nama.
Nikola Žuvela
