Mnogi događaji koji nas okružuju sa strane imaju i psihološku sociološku pozadinu. Sjenа predstavlja tamnu, negativnu, nesvjesnu strana naše osobnosti ili kolektiva sve ono što potiskujemo agresiju, predrasude, seksualne impulse, kako bismo se vidjeli kao dobri. Kako se ne možemo nositi s tim vlastitim tamnim stranama, projiciramo ih na vanjske grupe i danas u novim nacionalnim pokretima koji su se sakrili iza novog pojma SUVERENITET. U tom pokretu prijetnja postaju migranti, crnci ili ljudi drugih seksualnih orijentacija. Kod novih pokreta koji danas dolaze iz SAD-a, oni postaju nosioci projicirane Sjenе Zapadnog društva. Oni personificiraju sve što je tradicionalni, konzervativni identitet doživljava kao prijetnju: drugost, drugačiju spiritualnost, drugačiji moral, drugačiju seksualnost. Jung bi rekao da je mržnja prema tim grupama zapravo potisnuta mržnja prema vlastitoj Sjeni. Pokušaj uništavanja vanjske grupe je, na psihološkoj razini, neurotični pokušaj uništavanja vlastitih nesvjesnih demonskih aspekata.
Moderno, sekularno, liberalno društvo je u velikoj mjeri potisnulo tradicionalne, religiozne smatrajući ih primitivnim i sada se tom modernom društvu vratio bumerang potisnutog drugog pola, koji je, sasvim suprotno, proglasio vrijednosti modernog društva nazadnim. Ono što se potisne u nesvijest vraća se s dvostrukom snagom. Ovaj novi kršćanski/nacionalistički pokret je upravo povratak tog potisnutog kolektiva. To nije stvarno povratak kršćanstva u autentičnom, duhovnom smislu, već politička instrumentalizacija religioznog i nacionalnog arhetipa kao obrane od modernosti, globalizacije i pluralizma. Jung je vjerovao da se arhetipovi aktiviraju u vremenima krize i nesigurnosti. Složeni izazovi modernog svijeta poput migracije, ekonomske nejednakosti, gubitak tradicionalnih vrijednosti izazivaju kod većine anksioznost. Pokreti poput ovog nude pojednostavljene, dihotomne odgovore: “Mi” protiv “Njih”, “Dobro” protiv “Zla”, “Kršćani” protiv “Muslimana”. Ovo je lažna, ali psihološki privlačna obrana od užasavajuće složene stvarnosti.
Jung bi opravdavanje patnje Palestinaca u ime borbe protiv druge vidio kao duboku psihičku bolest sveukupnog društva. To je znak da se kolektivna Sjenа toliko projicirala na “Drugog” da je ljudska patnja postala poželjna. To je gubitak kolektivne empatije, što je, za Junga, znak teške kolektivne neravnoteže. Stoga, sadašnji novopečeni pokreti nisu istinski duhovni pokreti, već epidemija psihološke projekcije. Pravi duhovni put, prema Jungu, ne leži u projiciranju i uništavanju Sjenе, već u suočavanju s njom, prihvaćanju njezinog postojanja u nama samima i njenom integriranju u svijest. Dok se to ne dogodi, kolektiv će nastaviti stvarati vanjske neprijatelje kako bi izbjegao unutarnji sukob. Jung je rekao da većina ljudi ne razumije poruku kršćanstva odnosno da ona predstavlja aktualizaciju Jastva gdje prihvaćamo svoje slabosti ili tamne strane koje koristimo za unaprjeđenje sebe napuštajući krivnju projiciranu na druge ili traženje krivnje u drugima.
Žižek bi ovu pojavu analizirao kroz kombinaciju Lacanove psihoanalize i marksističke kritike ideologije. Njegov pristup bi bio ciničniji i fokusiran na društvene mehanizme.
Za Žižeka, nacionalistički i ksenofobični pokreti ne funkcioniraju samo na razini ideja, već na razini uživanja u patnji drugih. “Drugi” ili migranti, homoseksualci nisu prijetnja samo kršćanskom načinu života, već fantaziji o uživanju. Oni se doživljavaju kao oni koji kradu uživanje “moralista” jer oni tajno uživaju na račun poštenih i kreposnih građana koji su prije 150 godina spaljivali vještice na Medvedgradu, ali i širom Europe. Današnji pošteno kreposno moralni građani siju stereotipe o parazitizmu migranata na socijalnom sistemu, dok, s druge strane, oni su ona najniža snaga koja puni proračun i mirovine. Novi kršćanski pokret organizira se oko obrane određenog načina uživanja života ili pogleda na život koji se sada doživljava ugroženim, poput Srednjeg vijeka gdje se puk organizirao kako bi obranio svoju duboku praktičnu vjeru iako danas statistički 99 posto kršana nikada nije pročitala Bibliju.
Žižek bi rekao da su migranti lažni uzrok stvarnih društvenih antagonizama. Pravi problemi su unutarnji, poput ekonomske nejednakosti, kriza kapitalizma, neliberalnost liberalne demokracije. Međutim, kako bi se izbjegao sukob sa stvarnim uzrokom ili kapitalističkim sistem koji stvara nejednakost, kapitalizam stvara vanjskog neprijatelja koji funkcionira kao kanal za ljutnju i frustracije. Dakle, novopečeni američki kršćani se ne mogu boriti protiv apstraktnog kapitalizma, ali se mogu boriti protiv imigranta, drugačije seksualne orijentacije ili Palestinaca koje proglašavaju teroristima.
Žižek ističe da je ekstremna netolerancija često odgovor na simptomatičnu prirodu liberalne tolerancije. Liberalni diskurs često tretira “Drugog” kao apstraktni, pasivni objekt tolerancije, uskraćujući mu pravo na autentičan sukob. Ovaj novi pokret je reakcija na tu prisilnu toleranciju, on traži pravo da bude netolerantan, pravo da otvoreno izrazi svoju “fobiju” kao autentičan stav. To je perverzni način traženja “autentičnosti”.
Za Žižeka, ovo nije kršćanstvo u teološkom smislu. To je politički identitet. Kršćanstvo se ovdje ne prakticira kao vjera u Isusa i njegove zapovijedi poput “ljubi svog neprijatelja”, već se koristi kao oznaka pripadnosti, kao granica između “Nas” i “Njih”. To je “kulturno kršćanstvo” koje je suštinski protivno temelja kršćanske poruke, poruke univerzalne ljubavi i zaštite onih na marginama.
Kod nas nekoliko takvih političara se oslanjaju na taj pokret iako znaju da je njihov stav moralno upitan, ali ih ipak zauzimaju. Oni kažu: “Znam da je patnja Palestinaca užasna, ALI… oni podržavaju Hamas, to je njihova krivica, itd.. Ovaj “ali” je ključan on im omogućava uživanje u vlastitoj moralnoj superiornosti borba protiv “zlih” terorista dok se istovremeno podržava stvarnu genocid potpuno suprotan kršćanskim vrijednostima.
Ovaj pokret nije autentični pobunjenički pokret, već je simptom krize globalnog kapitalizma. On je oblik kolektivnog neurotičnog uživanja koji kapitalizmu odgovara jer usmjerava bijes sa sistema na pojedince. Prava borba nije protiv pojedinačnih predrasuda, već protiv ideološkog okvira koji takve predrasude čini mogućim i isplativim. Naivni građani još jednom čine kapitalizmu korist.
Nikola Žuvela
