Gnoza ili spoznaja je nesvjesna psihologija koja je nastala u gnosticizmu, jednom od oblika interpretacije kršćanstva koje je kasnije došla pod utjecaj alkemije. Element koji se najviše opire vladavini vjere jest prometejski i kreativni element koji se klanja samo vlastitoj duši, a nikada onome što svijet diktira kao vlastitu istinu. U gnozi nalazimo onu vjeru u moć znanja koja je nedostajala u prošlom stoljeću. Vjera ima svoje podrijetlo u ponosnom osjećaju vlastite povezanosti s Bogom, dok u gnozi ne vjerujem dok ne znam.

U gnozi leži početak puta koji vodi do psihološki značajnih spoznaja njemačkog misticizma, koji je cvjetao u srednjem vijeku, poput misticizma majstora Eckharta. Eckhartu je stran kršćanski osjećaj krivnje. Imao je osjećaj unutarnjeg srodstva s Bogom. Eckhart je doživio snažan porast duhovne vrijednosti kada se uspio uzdići do relativnog razumijevanja Boga i njegovog odnosa prema čovjeku. Relativnost Boga jedan je od najvažnijih koraka na putu do psihološkog razumijevanja religijskog fenomena. Naime, takvo shvaćanje kaže da koliko god čovjek treba Boga, toliko i Bog treba čovjeka, što je Jung vrlo dobro opisao u svom najboljem djelu: Knjizi o Jobu, pokazujući kako nastaje taj fenomen. U Odgovoru na Joba Jung pokazuje kako se sam Bog kao arhetip razvija kroz dijalektiku s ljudskom sviješću. Jahve se suočava s Jobovom pravednošću i mijenja svoj odnos prema čovjeku kroz inkarnaciju u Kristu. Ovdje ne govorimo o teološkoj doktrini, već je ovo opis dinamike psihičkih sila unutar čovjeka koje možemo pratiti kroz snove.
Stoga u sebi nosimo sliku Boga koju sanjamo kroz snove u raznim simbolima poput mandale koja se može pojaviti kao okrugli ili četvrtasti stol, četvrtasta slika, dijete itd. Ako ne priznamo tu sliku u sebi ili Jastvo, uvijek nešto drugo postaje Bog, poput partnera, novca ili slave. Spomenute kompenzacije Boga stvaraju veliku opsesivnost.  Ako smo opsesivni, to znači da je nešto superiorno, iznad svijesti i vlada nama.
Gnostička učenja u teološkom smislu potresaju temelje kršćanske doktrine, ali ako pogledamo povijest glavnih svjetskih religija, možemo vidjeti da se religija kao duhovni fenomen stalno mijenja i da su u Indiji oduvijek postojala odbačena učenja. Primjerice, u Indiji postoji tisuću smjerova hinduizma ili deseci smjerova u budizmu. Međutim, kršćani su te trendove rješavali masakrima poput ubojstva bogumila ili gnostika u Lyonu te se razvoj kršćanstva preseio u alkemiju i tajne redove.

Gnostičko učenje temelji se na samospoznaji i kombinacija je mnogih učenja tog vremena poput platonizma, hermetičkih učenja i indijske filozofije. Kao takvo, mnogo je privlačnije za one ljude koji su bliži samospoznaji nego institucionalna religija, međutim, u takvom obliku miješalo se u kršćansku doktrinu tog vremena, koja uči da smo svi već spašeni, jer je Isus svojom smrću na križu otkupio naše grijehe.

Gnosticizam kao doktrina nije izuzet od teološke znanosti. Prema gnosticizmu, ovaj svijet stvorio je Demjrug – zlo božanstvo koje povezuje materijalni i duhovni svijet. Stoga su gnostici ovaj svijet i tijelo smatrali zatvorom za dušu, koju je moguće osloboditi spoznajom Boga ili Duha koji je u nama. U samim počecima kršćanstva, oba učenja imala su loš stav prema tijelu, za razliku od helenizma, koji je govorio o skladu duše i tijela. Gnosticizam je vjerovao da je prelako na kraju proglasiti Judu krivim, jer da nije, ne bi rekao Petru da će biti tri puta zanijekan. Naime, Isus je došao ispuniti “ono što je napisano” i njegov dolazak nagovijestili su starozavjetni proroci. Za gnostike, bez Judine “izdaje” uskrsnuće ne bi bilo moguće. Gnostici su svu tu dramu vidjeli kao dio božanskog plana. Dok su gnostici svoju dramu projicirali na kozmologiju: Dobri Bog – Demijurg, alkemija ju je projicirala na materiju pretvaranje olova u zlato ili transformacija psíhe iz stanja neosviještenosti u cjelovitost. Alkemija je, prema Jungu, bila gnosticizam u laboratoriju  praktičan, iracionalan i simboličan put samospoznaje koji je preživio u doba kada je otvoreni gnosticizam bio potisnut. Opus alkemičara paralelan je individuaciji u Jungovoj psihologiji.

 Gušenje kreativnog ženskog aspekta dotiče srž problema u spoznaji. Gnosticizam je imao jake ženske aspekte Sophia ili Mudrost, a alkemija je opsjednuta Mysterium Coniunctionis ili misterij sjedinjenja muškog i ženskog. Jung je tu dihotomiju proširio kroz koncepte Animus i Anima. Opsesivnost i dogmatizam jesu posljedica prekomjernog naglaska na muškom principu: Logos, red, pravila, dok put samospoznaje zahtijeva i ženski princip: Eros, povezanost, intuicija, prihvaćanje neizvjesnosti. Prava religiozna iskustva, kako ih Jung shvaća, proizlaze iz ravnoteže ova dva principa, što vodi do cjelovitosti.
Put samospoznaje je vijugav poput Merkurovog štapa i kao takav vrlo brzo postaje neprivlačan većini jer ljudi vole pravila iako s pravilima postajemo bojažljivi i formalni. U modernoj civilizaciji Zapada, gdje su se velike objavljene religije pokazale nedovoljnima da zadovolje složene duhovne potrebe modernog čovjeka, taj put ostaje jedini put za mnoge tragaoce. Gnosticizam je danas ponovno dobio na snazi ​​jer se temelji na iskustvu i prodire u psihičke sadržaje, a Jung je objasnio kako to izgleda u svojim djelima koja pripadaju drugom dijelu života. Zbog muškog shvaćanja religije, propustili smo najvažniju činjenicu gnosticizma, a to je da postoji previše racionalnosti, dogme ili pretjeranog naglašavanja funkcije mišljenja (muškosti) koja guši kreativnost ženskog aspekta nesvjesnog, te da je religijsko iskustvo u osnovi neobjašnjivo svjesnom funkcijom. Zato se Bog povezuje sa strahopoštovanjem, pa čak i strahom. Zajednička poruka gnosticizma i alkemije jest da je spasenje ili cjelovitost unutarnji, psihološki proces koji zahtijeva hrabrost suočavanje sa sjenom, prihvaćanja paradoksa i poštovanja simbola koji proizlaze iz dubina psihe. To nije put za većinu jer je težak i vijugav, ali za one koji ga poduzmu, on nudi mogućnost autentične transformacije koja ne ovisi o vanjskim autoritetima.

Nikola Žuvela