Čovjek mora blagoslivljati život, poštovati pojedinca jer se kroz njega izražava svijest. Prava povijest koju djeca trebaju učiti jest povijest pojedinaca koji su promijenili svijet, a ne povijest masa ili vođa.
Hopkins kaže, što je čovjek stariji, to postaje emocionalno hladniji. Živimo u svijetu medicine i statistike koja ledi srce čovjeka. Djeci nudimo statistiku i znanstvena objašnjenja kako bi im srca postala što hladnija, ali nimalo pametnija, a bajke i mašta koje stvaraju kreativnost i svijet slobode ne postoje u obrazovanju.
Strah od smrti odrasle zapadne žene plaši je, ne mogu o tome razmišljati i učiti o tome, tzv. tantos ili o nagonu smrti. Erasmus kaže da se luđaci i djeca ne boje smrti. Poput Petra Pana koji stoji nad lagunom i govori: “Smrt je očito velika avantura. Dijete smrt vidi kao priliku, a odrasla osoba vidi strah jer sjedi na svom dnevnom rasporedu, to prekida njegovu empirijsku rutinu u kojoj nije sposoban biti veće dijete.” Jung kaže da živjeti punim životom znači prirodno približavanje smrti. Treba živjeti kao da će trajati vječno.
Simboli smrti ili straha od smrti mogu biti simboli u snovima: zalasci sunca, večer, pređena rijeka, zaustavljeni sat; izvađen zub, prazan ponor, hladan vjetar; opadajuće lišće i drugi. Arhetip smrti koji razmatramo nije u potpunosti fizička smrt. Radi se o našoj percepciji o tome kako ju je naša kultura stekla i našim dojmovima o njoj. Susret s bilo kojom slikom ili iskustvom smrti ili noćne more, ako ih dočekamo bez straha, pretvara se u iskustvo života i ljepote. To je zato što se unutarnji svijet sastoji od buđenja i prevladavanja strahova. Živimo samo zato što stalno umiremo. Naše tijelo cijelo vrijeme umire dok tisuće stanica umiru, dok novo i živo tijelo može nastaviti. Ako se ne možemo pomiriti s onim što stoji iza proganjajućih slika smrti, ne možemo živjeti punim plućima i hrabro. Stoga izbjegavamo živjeti na način koji bi bio rizičan. Ono što ne želimo priznati je odgovornost. Jung kaže: „Ali dok očajan čovjek korača prema ništavilu, onaj koji je povjerovao u arhetip smrti, slijedi tragove života… Smrt je psihološki jednako važna kao i rođenje i sastavni je dio života. Kao liječnik činim sve da ojačam vjeru u besmrtnost, posebno kod starijih pacijenata kada se takva pitanja prijete približiti. Jer, gledano iz psihološke perspektive, smrt je cilj, a životna tendencija prema smrti počinje čim se prijeđe meridijan… Starije osobe trebale bi prihvatiti mit o smrti. Budući da većina Amerikanaca čuje riječ „smrt“ i pomisli na „tužnu priču“. Jung uopće nije definirao riječ „mit“. U svojoj raspravi o arhetipovima i kolektivnom nesvjesnom, Jung je primijetio da su „mitovi izvorna otkrivenja predsvjesne psihe, nehotične izjave nesvjesnih psihičkih događaja i sve osim alegorija fizičkih procesa.“ Takve alegorije bile bi besposlena zabava za neznanstveni intelekt. Mitovi, naprotiv, imaju vitalno značenje.“ Priroda ne mari za pojedinca, zanima je reprodukcija, zato čovjek mora blagoslivljati život, poštovati pojedinca jer se kroz njega izražava svijest. Prava povijest koju djeca trebaju učiti jest povijest pojedinaca koji su promijenili svijet, a ne povijest masa ili ubijanja.
Hopkins kaže, što je čovjek stariji, to postaje emocionalno hladniji. Živimo u svijetu medicine i statistike koja ledi srce samog čovjeka. Djeci nudimo statistiku i znanstvena objašnjenja kako bi im srca postala što hladnija, ali nimalo pametnija, a bajke i mašta koje stvaraju kreativnost i svijet slobode ne postoje u obrazovanju.
Strah od smrti odrasle zapadne žene plaši ih, ne mogu o tome razmišljati i učiti o tome, tzv. tanatos ili nagon smrti. Erasmus kaže da se luđaci i djeca ne boje smrti. Poput Petra Pana koji stoji nad lagunom i govori: smrt je očito velika avantura. Dijete smrt vidi kao priliku, a odrasla osoba vidi strah jer sjedi na svom dnevnom rasporedu, to prekida njegovu empirijsku rutinu u kojoj nije sposoban biti veće dijete. Jung kaže da živjeti punim životom znači prirodno približavanje smrti. Treba živjeti kao da će trajati vječno.
Simboli smrti ili straha od smrti mogu biti simboli u snovima: zalasci sunca, večer, pređena rijeka, zaustavljeni sat; izvađen zub, prazan ponor, hladan vjetar; opadajuće lišće i drugi. Arhetip smrti koji razmatramo nije u potpunosti fizička smrt. Radi se o našoj percepciji o tome kako ju je naša kultura stekla i našim dojmovima o njoj. Susret s bilo kojom slikom ili iskustvom smrti ili noćne more, ako ih dočekamo bez straha, pretvara se u iskustvo života i ljepote. To je zato što se unutarnji svijet sastoji od buđenja i prevladavanja strahova. Živimo samo zato što stalno umiremo. Naše tijelo cijelo vrijeme umire dok tisuće stanica umiru, dok novo i živo tijelo može nastaviti. Ako se ne možemo pomiriti s onim što stoji iza proganjajućih slika smrti, ne možemo živjeti punim plućima i hrabro. Stoga izbjegavamo živjeti na način koji bi bio rizičan. Ono što ne želimo priznati je odgovornost.
Marie-Louise von Franz smatra: „Analiza starijih ljudi pruža bogatstvo simbola snova.“ koji psihološki pripremaju snove za nadolazeću smrt. Zapravo je istina, kako je Jung naglasio, da nesvjesna psiha vrlo malo pažnje posvećuje iznenadnom kraju fizičkog života i ponaša se kao da će se psihički život pojedinca, odnosno proces individuacije, jednostavno nastaviti. … Nesvjesno sasvim očito “vjeruje” u život nakon smrti.”

Nikola Žuvela