Nekako sam kroz život imao prilike raditi s djecom i mladima, gdje osjećaj bespomoćnosti postaje realnost… ne možeš pomoći, ali, opet, ostaješ nagrađen za trenutke u kojima je postojala njihova sreća unatoč tužnim sudbinama. Neki trenuci ostanu urezani u pamećnje kada iste frekvencije prepoznaju misao i kada se probudi istinska znatiželja za znanjem. To je trenutak kojeg stariji nemaju jer ih je pesimizam savladao, a u njima postoji osjećaj neograničenosti i idealizma. Zarazna energija svemoći koja, kada se probudi predstavlja divljenje, poput idealnog zajedništva kojeg smo mi stariji izgubili. Kada bi se s tim djelom pažljivo radilo, imali bi šansu kao društvo, ovako, ostajemo inertno društvo koje nema mišljenje o ničem. Obično se na tom nekom krajnjem zabačenom mjestu susreće više života od bilo kojeg javnog okupljanja. Bila su to djeca napuštena od roditelja, sklapali su prijateljstva s isto tako ranjenim prijateljem… lijepo i zastrašujuće jer su prepušteni sebi. Ljepota i strahote obično idu ruku pod ruku, zajedno su i zato na kraju grada pronađemo više ljepote nego na mjestima koje je kultura i obrazovanje proglasilo lijepim. Ono što je lijepo u tim trenucima jest što se za njih zna da su prolazni, uhvaćeni su na mjestima koja se neće ponoviti kao ni mladost. I sam bačen na margine tog grada mogao sam provoditi s njima nesmetano trenutke u kojima smo bili oslobođeni imperativa života. Moj posao je profesora bio je još onda margina, a oni su bili zaboravljeni od dobrih ljudi koji skupljaju pomoć dok je njima bila potrebna riječ prihvaćanja. Od sitog djeteta ne možete dobiti tu emociju, zato tragedija i ljepota moraju hodati zajedno, tamo promatramo ono nevidljivo u životu što se riječima ne može dotaknuti. Jednom mi je jedan stari profesor rekao da se s time rodiš ili jesi za taj posao ili nisi. Ipak, među njima je više onih koji mogu čuti nego odrasli. Odrasli već imaju prefrigranu Personu ili masku, dok je mladi nemaju, njihova emotivna funkcija i idealizam jedino su mjerilo. Bila su to lijepa vremena, ali kako je svijet išao dalje, roditelji su postali novi profesori, svojim napadima na njih, protesna pisma Ministrstvu znanosti, dobili su vlast da iskale svu mržnju i NEOSTVARENI ŽIVOT na jedino preostalo zanimanje u kojem je mogao živjeti idealizam. Danas je to zanimanje obezvrijeđeno, slušam mnoge sveučilišne profesore na svojim savjetovanjima kako im je oduzet žar predavanja, ali povratka nema.
Sjesti sa svojim omiljenim profesorom i pričati o sebi i biti prihvaćen kao biće… lijepe stvari čovjek je morao zagaditi kako bi oko njega bio potvrđen život čemera i nepoštovanja života. Sjećam se kada je moje dijete pohađalo đudo, na kraju treninga su se naklonili učitelju, znao sam da je tom dobu kraj……Nemojte tražiti to doba jer učitelji su pobjegli, onaj tko je bio iskren prema sebi morao je otiči i pronači svoju malu grupu na kraju grada…
Nikola Žuvela
