Individuacija znači postati individualno biće. Jung naglašava da pod individualnošću podrazumijevamo svoju najintimniju, posljednju i neusporedivu jedinstvenost, postajanje svojim. Stoga bi se individuacija mogla prevesti kao “samoostvarenje” ili “samoispunjenje”.
Razlika između individualizma i individuacije je u tome što je individualizam namjerno isticanje i naglašavanje vlastitog ega. Individuacija znači potpunije ispunjenje kolektivnih određenja čovjeka, jer uzimanje u obzir osobina pojedinca pruža bolje mogućnosti za društveni uspjeh, nego kada su osobne karakteristike zanemarene ili potisnute, poput individualizma ili narcizma, što Jung ne koristi kao pojam. Dakle, možemo reći da je ono što je individualizam zapravo narcizam.
Individuacija znači razvojni proces koji ispunjava zadane individualne determinacije. Ako je pojedinac, kao živa jedinka, sastavljen od društvenih navika, on je potpuno kolektivan i stoga nije u nikakvoj suprotnosti s kolektivom. Individualni naglasak na samopouzdanje u suprotnosti je s ovom osnovnom činjenicom da smo živo biće. S jedne strane, smisao individuacije je oslobađanje Jastva od pogrešne percepcije persone (persona je maska ​​koja ostavlja određeni dojam na druge, a ujedno prikriva pravu prirodu osobe), i s druge strane, iz sugestivne snage nesvjesnih slika.
Promatrajući veliki broj ljudi i proučavajući njihove snove (izračunao je da je protumačio najmanje 80.000 snova), Jung je otkrio ne samo da su snovi, u različitim stupnjevima, važni za život sanjača, već i da su svi oni dijelovi jedna velika mreža psiholoških čimbenika. Također, otkrio je da slijede neki red ili obrazac. Jung je ovaj obrazac nazvao individuacijom. Budući da snovi svake noći stvaraju različite scene i slike, vjerojatno je da ljudi koji ih ne promatraju pažljivo neće primijetiti nikakav obrazac. No, ako netko promatra svoje snove godinu dana i ako prouči cijeli niz, primijetit će kako se određeni sadržaji pojavljuju, nestaju i onda se opet vraćaju. Mnogi ljudi sanjaju iste likove, krajolike ili situacije koje se smjenjuju, a ako ih pratite od početka do kraja, primijetit ćete da se sporo i zamjetno mijenjaju. Te se promjene mogu ubrzati ako se na snivačev svjesni stav utječe odgovarajućim tumačenjem snova i njihovih simboličkih sadržaja. Ako netko dugo promatra ovaj složeni obrazac, moći će uočiti djelovanje neke vrste skrivene težnje koja upravlja ili usmjerava neprimjetan proces psihičkog rasta – proces individuacije. Budući da se taj rast ne može postići svjesnim naporom volje, već se događa nenamjerno i prirodno, često ga simbolizira drvo u snovima. Taj vladajući centar, iz kojeg potječe učinak upravljanja, Jung je nazvao Ja i opisao ga kao ukupnost psihe, da bi ga razlikovao od Ja, koje je samo dio te cjeline.
Ljudi su od davnina bili intuitivno svjesni postojanja takvog unutarnjeg središta (Jastva). Grci su ga zvali čovjekov unutarnji daimon, u Egiptu su ga izražavali pojmom Ba -duša, a Rimljani su ga obožavali kao genija rođenog u svakom čovjeku. U primitivnijim društvima često su ga zamišljali kao duha zaštitnika utjelovljenog u životinji ili kao fetiš.
Kao što smo vidjeli, Jastvo je unutarnji upravljački agent koji se razlikuje od svjesne osobnosti i koji se može razumjeti samo istraživanjem. U snovima se pojavljuje u obliku mandale i uzrokuje sazrijevanje osobnosti. Prema Marie-Louise von Franz, čini se da priroda nije stvorila ‘ja’ kako bi unedogled slijedila vlastite proizvoljne porive, nego kako bi pomogla uozbiljiti cjelinu – kompletnu psihu. Sebstvo služi za osvjetljavanje cijelog sustava, dopuštajući mu da postane svjestan, kako bi postao ozbiljan.
Proces individuacije odvija se u čovjeku samom i u nesvjesnom, to je proces u kojem čovjek doživljava svoju unutarnju ljudsku prirodu. Ali taj kreativni, aktivni aspekt psihičke jezgre može početi djelovati tek kada se jastvo oslobodi svih svrhovitih i željenih ciljeva i kada pokuša doseći dublji, temeljniji aspekt postojanja. Stvarni proces individuacije, odnosno svjesnog pomirenja s vlastitim unutarnjim središtem ili Jastvom – općenito počinje ranjavanjem osobnosti i patnjama koje ga prate. Može se dogoditi zbog gubitka voljene osobe. Taj početni udarac znači svojevrsni poziv, iako se često kao takav ne prepoznaje. Događa se upravo suprotno, ‘ja’ osjeća poremećaj u svojoj volji ili želji i obično taj poremećaj pripisuje nečemu izvanjskom. Zbog općeg nepoznavanja psihičkih procesa koje Jung spominje, ta se stanja često proglašavaju bolestima, a ne obraća im se pozornost, iako depresija polako postaje najraširenija bolest na Zapadu. Istok je, s druge strane, njegovao ovaj put procesa individuacije, veličajući njegovu važnost od najranijih početaka filozofske misli.
Veličina i spas svake istinske osobe je u tome da se slobodnom odlukom žrtvuje svojoj odlučnosti i svjesno je pretoči u svoju individualnu stvarnost, koja, nesvjesno proživljena u grupi, vodi u samu propast. Primjer možemo pronaći u ideologijama koje su vladale u prošlom stoljeću.
Junak ploda i spasitelj je onaj koji otkriva novi put do veće sigurnosti. Bilo bi moguće ostaviti sve kako je bilo, da taj novi put ne zahtijeva bezuvjetno otkrivanje i da čovječanstvo ne pati pod svim patnjama. Prema Jungu, neotkriveni put u nama je kao nešto psihički živo, što klasična kineska filozofija naziva Tao i uspoređuje ga s vodenim tokom koji neumoljivo stremi prema svom cilju.
Kao što smo vidjeli, proces individuacije sastoji se od postupnog približavanja psihičkim sadržajima i prepoznavanja njihovog učinka na Jastvo. Taj proces dovodi čovjeka do toga da se prepozna onakvim kakav jest, a ne onome što je želio biti. Taj proces nije dostupan svijesti bez specifičnih psiholoških znanja i bez posebnog psihološkog stava. Stoga je potrebno istaknuti da se kolektivna psiha odnosi na fenomene i iskustva koje je Jung znanstveno prepoznao i opisao. Proces individuacije označava mračni dio osobnih procesa koji nas vodi prema njegovom središnjem dijelu – Jastvu.

Nikola Žuvela