Bilo je noćno nebo Lada i Igor vraćali su se iz noćnog izlaska, obećali su jedno drugom ljubav, bez da su išta znali o njoj, o aristokratskoj raboti zvjezdanog svoda kojeg bi trebalo poštovati, ne shvaćati ga olako. Obećanje koje se pretvorilo u izazov kojeg nisu uspjeli ispoštovati jer, zašto bi se ljubav objavila onima koji ne poštuju njenu snagu i njenu profinjenost? Njena snaga, širina i dubina nije otvorena onima koji je ne cijene. Duboko poštovanje ako joj se daje ona uzvraća, zna se otvoriti nasred mora, u dubokoj šumi, zagrljaju ili spontanom događaju. Njena pojava izaziva zahvalnost, ali danas prolazi nezapaženo, ne možete je nikom objasniti, možda i bolje, ionako je bila i ostala aristokratska i tako treba biti. Lada i Igor nekako su olako prihvatili obećanje, iako, kako kaže Pascal, velik sam kao svemir, a lomljiv kao trstika, ne možemo se kockati s najvažnijim zahtjevom duše. Što čovjek ima osim ljubavi?! Par koji želi ljubav ne može jedno drugom reći volim te, jer tako obezvređujemo dušu koja nije spremna prihvatiti nešto što ne razumije, ne okusiti život, njegove uzvisine i tmine nepripremljeni ulazimo u odnos pun projekcija preko kojih ne možemo vidjeti drugu stranu. Mladi par koji kaže da voli, koliko god to željeli oni to ne mogu jer se ne može preskočiti razočarenje u ono što želimo od partnera. Zbog obezvrijeđenosti ljubavi ovaj proces za mnoge izgleda nedohvatljivo jer razbija koncepte racionalnosti i sigurnosti. Animus ili racionalnost pripada svijesti i svjesnom stavu, dok je ovaj proces nepoznat, odvija se u nesvjesnom i pritom prolazi ispod radara svijesti.
Stoga, većina života ostaje skrivena, neproživljena, nedirnuta, a Eros pod utjecajem racionalnosti i sumnje postaje ogorčenost i razočarenje. Iako ovaj proces osjećaju velika većina ljudi, bespredmetno je govoriti koliko je privlačnost sigurnosti i racionalnosti sigurna luka za mnoge bez obzira na to što se tako odbacuje dio osobnosti koji postaje kamen zaglavni. Nije lako biti čovjek u svijetu koji odbija ostvarenje čovjeka.
