Bit zena je postići prosvjetljenje (satori). Zen je umijeće uvida u prirodu vlastitog bića. Možemo reći da zen oslobađa um od kondicioniranog gledanja na stvarnost gdje smo zaokupljeni onnim što želimo biti iako to nismo i vidjeti svoju pravu prirodu koja je poptuno suprotna od ovog svijeta. Zato je svrha zena osloboditi čovjeka od iskrivljene slike stvarnosti. Čovjek je slijep ili nesvjestan činjenice da posjeduje sve potrebne sposobnosti koje čovjeka mogu učiniti sretnim i ispuniti ga međusobnom ljubavlju. To znači da zen teži satoriju, koji nije ni abnormalno stanje uma niti trans u kojem stvarnost nestaje. Nije riječ o narcisoidnom psihičkom stanju, koje možemo uočiti u raznim vjerskim ceremonijama u kojima pojedinci padaju u trans. Satorij je savršeno normalno stanje uma u kojem čovjek doživljava sreću i mir. Satori se čini tajnovitim samo osobi koja nije svjesna u kojoj je mjeri njegova percepcija svijeta mentalna. Ako je pojedinac toga svjestan, svjestan je i jedne drugačije svijesti koja se može nazvati potpuno stvarnom.
Gonjen nesigurnošću, pohlepom i strahom, prosječan čovjek neprestano upada u mrežu fantazije (ne mora toga biti svjestan) u kojoj svijetu daje svojstva koja sam projicira u njega, a koja u njemu ne postoje svijet. Danas čovjek promatra, čuje, osjeća svojim mislima, a ne onim snagama u sebi koje su u stanju čuti i osjetiti. Suzuki kaže: “Zen je umijeće sagledavanja prirode vlastitog bića; to je put od ropstva do slobode; oslobađa naše prirodne energije..i tjera nas da izrazimo sposobnost za sreću i ljubav.”
Prosječan čovjek je poput čovjeka u Platonovoj pećini koji vidi samo sjene i pogrešno shvaća da je to stvarnost. Kad vidi svoju grešku, zna samo da sjene nisu stvarnost. Ali kad se prosvijetlio, napustio je pećinu i njenu tamu i izašao na svjetlo: ondje vidi stvarnost, a ne sjene. Sve dok je čovjek u tami, ne može razumjeti svjetlo. Takva spoznaja nije znanstvena spoznaja psihologa ili znanstvenika, ona je neintelektualna, neotuđena spoznaja, ona je puni doživljaj kroz koji onaj koji opaža i ono što se spoznaje postaju jedno.
Ovaj uvid u vlastitu prirodu nije intelektualan, nije ostvaren izvana, već iskustven. Ta razlika između iskustvene i intelektualne spoznaje najvažnija je za zen, a ujedno predstavlja i jednu od osnovnih poteškoća s kojima se istraživač sa Zapada susreće kada pokušava razumjeti zen. Dvije tisuće godina Zapad je vjerovao (s izuzetkom mistika) da se konačni problem postojanja može riješiti mišlju. Taj je napor otvorio put napretku prirodnih znanosti. Ovaj put je ispravan, ali, s druge strane, ne daje konačan odgovor na problem egzistencije, i ne posjeduje metodu koja je neophodna za primjenu misli u praksi, odnosno za tehniku. Temelj zena ili religijske prakse temelji se na premisi da se konačni odgovor ne može postići mišlju. Intelektualno razmišljanje o “da” i “ne” ispravno je sve dok se ne pojavi temeljno pitanje egzistencije (kao primjer može poslužiti Tolstoj), odnosno nemogućnost davanja zadovoljavajućeg odgovora intelektom. Upravo zbog toga nemoguće je intelektualno izraziti iskustvo satorija, odnosno prosvjetljenja. To je iskustvo koje sva moguća objašnjenja i argumenti neće uspjeti prenijeti drugima ako dotični pojedinci nisu imali takvo iskustvo. Kada se satori pretvori u koncept, tada to prestaje biti, odnosno ne postoji mogućnost da se izrazi konceptualno zen iskustvo ili religiozno iskustvo. Jung kaže da prosvjetljenje dolazi kao nešto neočekivano: “Takva iskustva mogu reči da zvuče kao potpuna glupost za Europljana, tako da je potrebno odricanje od raznih zapadnih predrasuda da ga shvatite.” Kada se odmaknete od predrasuda uma, Jung smatra da je satori – “iskustvo prosvjetljenja – ustvari prirodna pojava … nešto što je tako jednostavno kao što je zvuk potoka.”
Da bi čovjek upoznao sebe, potrebno je nadvladati kreacije uma koje ometaju pravi uvid. Zen želi da ljudski um bude slobodan i nesputan; Čak je i sama ideja jedinstva i totaliteta kamen spoticanja i zamka koja prijeti izvornoj slobodi duha. Ideja empatije, koju zapadni psiholozi snažno naglašavaju, za zen je neprihvatljiva. Ideja empatije je intelektualna interpretacija primarnog iskustva, gdje nema mjesta bilo kakvom drugom objašnjenju. Ipak, intelekt se nameće i iskrivljuje iskustvo kako bi ga podredio intelektualnom razlučivanju, što znači razlikovanju i dijeljenju na dvoje. Tada se gubi izvorni osjećaj istosti. Empatija je rezultat intelektualizacije.
Ne samo intelekt, već i autoritarni koncept ili osoba ograničavaju spontanost iskustva, zato zen ne pridaje značajnu važnost svetim sutrama ili njihovim tumačenjima mudraca. Osobno iskustvo snažno se suprotstavlja autoritetu i objektivnoj objavi. Zen ne niječe Boga, niti ga posebno ističe. Zen želi apsolutnu slobodu, čak i slobodu od Boga. Pitanje je koliko je to moguće, s obzirom da satori podrazumijeva samospoznaju, a zen se ne želi definirati. Zen također želi biti slobodan od Buddhe, otuda i zen izreka: “Kad kažeš riječ, Buddha ti operi usta.”
Živjeti u zenu znači odati najveću čast i poštovanje sebi i svijetu, to je stav koji čini temelj tajne vrline, jedne od karakterističnih značajki zen discipline. Zen je stvar karaktera, a ne intelekta, što znači da zen izrasta iz volje kao prvog principa života.
Nikola Žuvela
Nova knjiga o Saturnu kroz Junga
