Naši preci živjeli su životima nedostojnim čovjeka. Svojom mukom, radom i nepravednošću svijeta podnosili su stoički zadatke koji su bili ispred njih, pogotovo oni koji su živjeli od škrte zemlje, često nemajući za osnovne životne potrebe. Željeli su najbolje svojoj djeci, živjeli su bez mogućnosti učenja, sa skromnom životnom mudrošću pokušavajući izvući sve najbolje, ali negdje ih je Sizifov mit dočekao i vratio unazad.

Kada sam obnovio maslinike svojih predaka, postalo mi je jasno da je posao blagajnice za njih bio san koji nikada nisu mogli dosanjati. Svaki kamen suhozida ili tzv. meje, predstavljao  je njihov spomenik umjetnosti, kamen poput alkemijskog filozofskog kamena koji je brusio njihov karakter. Bezimeni ljudi čije želje i neriješene probleme danas živimo, nedosanjani san zemaljskog raja našoj generaciji se otvorio  neznajući da živimo njihove potrebe i želje o čemu nas uči familijarno nesvjesno. Njihove strahove i nemogućnosti riješenja nekih situacija sada mi rješavamo i ako se povežete s ovom žilom kucavicom mogli biste osjetiti povezanost za kojom mnogi Zapadnjaci tragaju koji su potpuno odvojeni od duha predaka  uronjeni u neurozu i depresiju.
Jung je bio rođak W. Goethea, njegovog Fausta je morao završiti kako bi monumentalno djelo dobilo svoj stvarni završetak jer ovako Faust bi ostao jedna potpuno obična priča o vragu i čovjekovoj duši. Nastavio je s Wagnerom, Mozartom i Nietzscheom te uobličio njihove mitske priče kako ne bi ostale samo bajke već dragulji koji oblikuju naše stavove i u kojima su opisana sva naša stanja.
Suhozid ili kamen ustvari je filozofski alkemijski kamen, alkemijsko djelo koje moramo završiti. Nažalost, ljudi svoje priče traže negdje drugdje jer priča naših predaka nije uzbudljiva. Ljepše je cvijeće na televiziji i tako stvaramo vlastito zlo, odbacujući kamen zaglavni.

Što ima loše u životima naših predaka? Način kako se brusi alkemijski kamen iznutra ispunjen mnogim rutinama i ponavljanja priča dok se kamen ne izdigne i zasvijetli kao kiparsko djelo. Ovaj proces nema zabavu, ljudima trebaju reflektori, ne vole rad u tami. Jedan od najvećih problema zašto se ljudi ne uspijevaju osamostaliti jest nemogućnost rada u samoći. Djelo nastaje u tami gdje je duša jedino svijetlo. Zato ljudi rade u kolektivima, žele biti stalno  u fokusu drugih, a zamjena za spomenutu tamu je osjećaj krivnje koji je ustvari unutarnji demotivator s kojom se ogromna većina štiti kako ne bi učinila korak prema prihvaćanju svoje Sjene. Svi bježimo od te bezimenosti i prosječnosti, a u njoj leži prihvaćanje sebe jer ona je jednostavnost života. Kaže Jung da je jako uživao u loženju vatre i slušanju muzike prirode.

Herman Hesse je govorio kako je počeo slušati svoju krv, a ono što ljudi čine jest da smisao traže svugdje, a ne ondje gdje su svi odgovori.

Nikola Žuvela