Damir je bio opsjednut romantikom, a svaka takva usmjerenost često isključuje stvarnost što znači da Damir kao don Quijote mora proći kroz inicijaciju odnosa. Njegova zaljubljivanja su bila upravo takva od malih nogu. Nedostižne kraljice koje su imale drugčije poglede na život, a on je vjerovao kao i mnogi romantici, da će se ona promjeniti zbog njega. Nije on to razumio jer da je razumio, život ne bi imao smisla živjeti, bez obzira na zablude kroz koje čovjek prolazi.
Prve ljubavi kreću iz tragične mitološke ljubavi u kojoj se skrivamo iza veličine obećanja koja su upravo tako velika jer znamo da ih iznutra ne možemo ispuniti. Da tomu nije tako, odnos bi se ostvario, točnije, ako je nešto kvalitetno i istinito, onda lako pronalazimo manifestaciju ljubavi prije ili kasnije.
Damir u svojim mladenačkim odnosima još nije shvaćao odnose koje je imao, nisu ga toliko interesirali, ali nastavio se i dalje zaljubljivati u osobe koje ga nisu htjele. Tek je u svojoj 18. godini pronašao svoju ljubav, ali ona je neslavno završila kao i sljedeći odnos, a onda se i treća veza raspala. Tri mitske tragične ljubavi.
To je bila inicijacija, to je lom kad dodirneš zemlju i shvatiš da Veliki Gatsby mora na remont. Kada završe mitske ljubavi sruši se cijeli jedan pogled na svijet.
Njegova sreća je što njegovo zanimanje baš nije bilo privlačno, financijski je slabije zarađivao pa nije privukao više lažnih veza i nakon takvih padova, par godina se povukao u samoću. Rekli bismo da ga je od njegove idealizacije odnosa spašavala umjetnička duša, odnosno nešto što je prije imalo vrijednost, sada se doživljava kao smetnja. Njegova žudnja za ljubavlju mogla se hladiti. Kako jedna misao kaže: “Svaka je ljudska žudnja kao zmija u njedrima: dok je hladna neškodljiva je, a čim se zagrije, ojača, izluđuje i stvara otrov.”
Zadnja veza koju nije dovršio ostavila je najveću čežnju. Bez obzira što je vidio da je ona kopija njegovog odnosa s ocem sklonom laganju, njega je ta uloga ili povrijeđeni roditelj privlačio. On je spasitelj, a ona će postati lojalna zbog njega i njegove ljubavi. To je bila ludost iako je kasnije mogao ostvariti tu vezu, znao je na temelju prošlih iskustava gdje će završiti ako nastavi s takvim odnosom, znao je da bi to bila takva iluzija i takva zabluda koju si nije mogao dozvoliti.
Damira bi mogli objasniti mišlju: “Bajke leže u meni poput sjemenki; potreban je samo dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine, pa da se rastvore u cvijet.” Ipak, odnos se nije rastvorio u cvijet već u sjetu.
Svatko nosi jednu ili dvije takve veze ili neostvarene ljubavi koje su u grudima i kojima se s vremena na vrijeme vraćamo, ali ta čežnja je varka u kojoj mislimo da je taj izmišljeni svijet ljubavi stvaran, a da ovo što sada živimo nije ono pravo. To je želja da sebe vidimo u drugačijem svijetlu i sa većim mogućnostima voljenja jer ovo što vidimo o sebi, ne pada nam lako. Ipak, čežnja, tuga, gorčina kada se odnos ne ostvari, naše je utočište ili način kako gledamo svijet. Tu se skriva čovjek, u čekanju dok se ljepše emocije ne dogode.
Onaj tko zna iz čežnje izvlačiti umjetnost, a da ga ona ne otruje, pronašao je smisao čežnje. Mora postojati ta jedna nedodirljiva osoba kako bi pokušali doseći svoj dio duše koji ne razumijemo.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
