Mit o Svetom Gralu je priča o Parsifalu koji pokušava pronaći Sveti Gral. Mit o Gralu pojavljuje se u 5. stoljeću kada su Artur i njegovi vitezovi Okruglog stola branili Britaniju od saksonske invazije.
Mit o Gralu govori o muškoj psihologiji, ali također može koristiti ženama da steknu kako muškarac funkcionira. Naime, muškarac funkcionira na temelju herojstva, a ako žena potiče tu ulogu kod muškarca, sigurno je da će žena dobiti više od samog muškarca, odnosno ako potiče, kao u mitu, razvoj njegove individualnosti. Ženski likovi koji se pojavljuju u ovom mitu zapravo su ženski dio psihe kao muškarčeve podsvijesti. Kod primitivnih naroda rašireno je mišljenje da kad muškarac ne iskazuje svoju muškost ni stoka se ne razmnožava, žito ne zrije a žene tuguju. Muškarci ne sazrijevaju u današnje vrijeme jasno je da žene nisu zadovoljne današnjom slikom muškaraca, iako ne znaju što im točno nedostaje. U primitivnim dijelovima svijeta kralja ubijaju jer se vjeruje da kraljevstvo ne može napredovati. Kroz mnoge nesreće Parsifal je izgubio mnoge bitke u kojima se stvara oštećena osjetilna funkcija. Ona se događa da bi se došlo do procesa individuacije kada osjećate da morate ići dalje i kada napuštate krug ljudi i obitelji kako biste razvijali svoju individualnost.
Prema priči, “mladi vitez i pustolov Parsifal naišao je na starog plemića kji je lovio ribu u šumovitim brdima Pireneja. Plemić ga je ugostio u svom dvorcu, gdje je Parsifal svjedočio prolasku svečane povorke koja je nosila Gral. Chrétien ga je opisao kao zlatnu posudu s dragim kamenjem, a Wolfram ga naziva stone, što znači posuda od kamena. Nakon mnogo godina lutanja Parsifal je saznao istinu o Gralu. Kralj je u bitci smrtno ranjen od nevjernika, ali nije mogao umrijeti dok svoju tajnu nekome nije odao. Tada je Parsifal shvatio da je pozvan služiti Gralu.”
Simbol rane prisutan je i u prikazu Isusa u likovnim djelima, simbolizira dječaka koji se naivno spotiče o nešto zbog čega se dječak lomi jer ne može savladati prepreku. To je susret sa stvarnošću, s našom individuacijom koju ne možemo podnijeti. Svaki muškarac i žena su ribarski kralj ili Parsifal, gdje rana simbolizira susret sa stvarnošću. To je trenutak kada shvaćamo da svijet nije igra i da puno ovisi o našim individualnim odlukama. Rana je zapravo neprepoznavanje Sjene i nemogućnost prihvaćanja razvoja.Priča o Gralu je sama projekcija Jastva kao unutarnjeg središta, neostvarenog i nedostupnog onima zarobljenima u srednjovjekovnom razmišljanju. Priča o Parsifalu predviđa psihološke probleme koji sežu toliko daleko u budućnost da ih srednjovjekovni stav ne može u potpunosti pojmiti.Srednjovjekovni svijet, kojeg u našoj priči predstavlja bolesni kralj, patio je od jednostranog inzistiranja na svijetloj strani slike. Boga (u liku Krista) i time odbacio njegovu sjenu – Antikrista, kojega kralj nije mogao integrirati. Arthurovi vitezovi živjeli su moralnim životom, ali nisu vidjeli vlastiti ponos ili Sjenu kojeg propagiraju svi heroji koji ne vide svoje stvarne porive za borbom i ubijanjem.
Takva slika muškarca stvorila je iskrivljenu sliku žene, točnije, u mediteranskim zemljama rašireno štovanje kulta Bogorodice kao ideala žene, bez uravnoteženog istinskog odnosa prema stvarnim ženama. Bio je to izbor svetosti koja nije prihvaćala ljudskost onakvu kakva jest.Taj problem suprotnosti i neprepoznavanje i integriranje sjene bili su odgovorni za kraljevu bolest. Kralj predstavlja dominantnu kolektivnu svijest koja inače vlada narodom. Naš se život sastoji od tri faze: savršenstva djetinjstva, svjesne nesavršenosti srednjih godina i svjesne savršenosti starosti u kojoj se suočavamo s unutarnjim i vanjskim. Rana napušta zajednicu, nismo više ovce svoga stada i nismo još dovoljno daleko, tako da je naša individualnost još daleko od nas, a osjećamo je kao otuđenost.
Većina današnjih romana govori o otuđenosti čovjeka. Prošećite ulicom i vidjet ćete kralja ribara u tuđim licima. Budući da sada ne možemo obraditi cijeli mit o Gralu, reći ćemo da Gral predstavlja da svim zemaljskim stvarima kojima upravljamo i kojima se koristimo treba upravljati za slavu sebe. Gral zapravo služi tvojoj stvarnosti jer tada ćemo biti sretni, a ako tražimo sreću kao Parsifal naš Gral, tražit ćemo sve što nije Gral. Ono što činite izvana samo je instrument za posluživanje tog unutarnjeg osjećaja sreće ili Grala.Prvi korak je imati hrabrosti pogledati Ranjenog kralja ili sebe. Kod Grala imamo mit koji se bavi hrabrošću, kako gledati u ranu, a ne baviti se njezinim uzrokom, samo onim što se događa u sadašnjem trenutku. najvažnije pitanje je zapitati se: “Što te muči?”. Gledati ono što nas trenutno muči, bez srama i suosjećanja, uistinu je hrabar zadatak. Jer tada počinjemo gledati naprijed sa samoodgovornošću, a ne unatrag s krivnjom i na taj način možemo pomoći drugima da dođu do tog mjesta suosjećanja za vlastite rane. Svi smo mi na neki način ranjeni i suočavanje s tim ozljedama je traženje krivca umjesto prihvaćanja posljedica i pokušaja postavljanja navedenog pitanja u kojem prihvaćamo odgovornost za svoje osjećaje i na taj način postajemo sposobni slušati druge.
Ovo je prekratko predstavljanje Svetog grala i njegovog problema koji dominiraju današnjim mišljenjem i pogledima na stvarnost, posebno prema ženama, gdje muškarci još uvijek pate od jednostrane slike žene i ne razumiju njenu današnju stvarnost i promatraju je kroz problem srednjih godina. Ono što je još važnije je razumjeti kako mit govori o našim osjećajima koje svakodnevno osjećamo, kako vidimo ranjenost na licima ljudi i kako shvatiti ranu kao način da se odvojimo od drugih i počnemo prihvaćati svoju individualnost i kreativnost. Tada se ne okrećemo mišljenju drugih i počinjemo prihvaćati sebe.
Nikola Žuvela
