Kada je Freud skovao frazu prema kojoj je ego istinsko sjedište strepnje pokazao je doista duboku intuiciju. Strah od vlastitog žrtvovanja krije se duboko u svakom egu, a taj strah je često tek vrlo nesigurno kontrolirani zahtjev nesvjesnih sila da izbiju u svojoj punoj snazi. Nitko tko teži Jastvu ili pravom Ja, nije pošteđen tog opasnog prijelaza. Ego osjeća strah od podljudskog ili nadljudskog unutrašnjeg svijeta ili nesvjesnog, od kojeg se ego prvotno oslobodio uz ogroman napor pogotovo na Zapadu gdje Zapadnjaci čuvaju stečenu slobodu u odnosu na ova dva nakovnja koja mu stalno stoje nad glavom.
Spartanci su učili svoje borce da ne otvaraju vrata unutrašnjeg svijeta gdje leži bog straha. Faraon je morao znati sva imena bogova straha da bi došao na drugu stranu.
Na lažnom oslobođenju u kojem je ego pun strepnje, temeljimo iluzornu slobodu koja pokušava pobijediti u komforu. To oslobađanje zacijelo je nužan i herojski čin, ali što se ljudi bore protiv formalnosti ali ne i sadržaja kojeg treba osvjestiti. Svi se moramo suočiti s onim što doživljavamo u svijetu i sve ono što doživljavamo i što nas nadvladava zapravo je neosviješteno i prepuno straha.
Strast je samo drugi trik nesvjesnog da nas uvede na drugu stranu, kada se već bojimo straha. Naime, kada se upoznamo sa strasti ljudi oni se povlače u strah. Primjerice, Marija je govorila da ima jaku strast, ali je govorila da je partner ne želi. Postavlja se pitanje kako je mogla birati partnera koji je seksualno nezaintersiran za nju? Ona je imala strah od strasti projiciran u partnera koji je bio nosioc njene strepnje.
Zato se ljudi vraćaju poznatom i komforu, sigurnoj zoni gdje se stvaraju ogromni bedemi od unutarnjih sila, ali se bedemi pretvaraju u ratove, egzistencijalne probleme, bolesti. Jedino je ljubav sila koja strast i strah uravnotežuju. Kad je ljubav zrela, strast je mirnija. Ona uravnotežuje svijest koja je prepuna strahova od preobražaja.
Nikola Žuvela
