Nesvjesno u indijskoj filozofiji nalazimo u Patanjdjalijevim Yogasutrama i u buddhističkoj teoriji abhidhamma koja se bavi različitim osobnostima i podjelama osobnosti. Prema Patanjdjaliju, vasana je specifičan nesvjesni osjet koji bez prestanka pothranjuje psihomentalni tok. Vasane su nezamjetljive, sublimirane i u vidu klica pa ih je teško uočiti, a samim tim i podrediti. Pojam vasane možemo usporediti s Jungovim arhetipovima zbog toga što vasane nemaju nužno porijeklo u prošlim životima nego i u naravi biološke vrste kojoj pripada tijelo čovjeka koje je sastavljeno od instinkata i nagona. Tu analogiju iznosi Patandjaali u Yogasutrama IV/10 padi: ”I ti su dojmovi, tj. vasane su bez početka jer je nagon za održanjem vječan.” Primjer vasane je vezanost djeteta za roditeljske arhetipe iz djetinjstva, gdje je pravilo da se arhetipska osobnost oblikuje prema arhetipskoj ideji roditelja istog spola, dok se idealni partner traži kroz arhetipsku ideju roditelja suprotnog spola. U ovom slučaju ovo objašnjenje možemo prihvatiti kao i temom kojom se bavi psihoterapija. Ljudsko ponašanje jest neprestano aktualiziranje nesvjesnog kroz razna stanja iskustva. Pošto vasane imaju svoje ishodište u sjećanju time se naglašava njihov sublimirani karakter.
Prema Yoga – sutrama, život nije drugo do jedno neprestano pražnjenje vasana koje preko vrttija (vrtlozi svijesti koji stvaraju uklještenja svijesti) postaju uočljive. Vasane određuju specifičan karakter svakog pojedinca i to određenje je u skladu s njegovom nasljednom i karmičkom situacijom. Sve ono što određuje kako neprenosivu specifičnost osobe, tako i strukturu ljudskih instinkata, ima podrijetlo u vasanama, odnosno u nesvjesnom. To nesvjesno se prenosi bilo na ‘neosoban’ način iz generacije u generaciju (preko jezika, običaja, te etnička i povijesna transmisija, bilo izravno karmičkom transmigracijom). Znatan dio ljudskog iskustva vodi podrijetlo iz tog rasnog i intelektualnog naslijeđa , iz tih oblika aktivnosti i misli stvorenih igrom vasana. Prema Patanjdaliju te podsvjesne sile određuju život većini ljudi. Jogom one mogu biti spoznate, kontrolirane i ‘spaljene’.
Vrtlozi svijesti ne mogu biti kontrolirani, upoznati i eliminirani ako prethodno nisu provjereni. Da bi postigli yogističko iskustvo, potrebno je, prema Patanjdjaliju, obavljati vježbu neprekidno i predano duže vremena. Patanjdjali navodi pet matrica koje rađaju psihomentalna stanja (vrtlozi svijesti): neznanje (avidya), egoizam (asmita), privlačnost (raga), odbojnost (dvesa), strah od smrti (abhinivesha). Sve su vrste psihomentalnih spomenutih stanja bolne (klesha) pa prema tome i čovjekovo je iskustvo bolno, a yoga omogućuje da se vrttiji ili vrste psihomentalnih stanja obustave i da se patnja ukloni. Vasane se održavaju zbog uzroka, odnosno želje za životom, źelje za rezultatima i ovisnosti o objektima. Nestanak tih faktora vodi do nestanka dojmova. To se postiže transcendencijom aktivnosti, odnosno spoznajom čiste svijesti (chitte). Osim želje za aktualizacijom, koju izražavaju vasane, nalazimo u njima jednu drugu želju, želju za utrnućem. I pored toga što utrnuće svih psihomentalnih latentnosti vezano za njihovo aktualiziranje, znači samo jednu od mnogih promjena modaliteta bivstovanja prirode, ipak se može reći da svaka vasana koja se manifestira kao stanje svjesnosti umire kao takva.
Istina je i to da će druge vasane doći na njihovo mjesto, ali svojom aktualizacijom, ona jednostavno prestaje postojati. Vasane teže k samouništenju kroz aktualizaciju svojih sadržaja u svakodnevnom životu. Svaka ‘pojava’ i svaki ‘nestanak’, kako na obzoru života, tako i na psihometnalnom obzoru, ukazuje na neprihvačanje samoga sebe. Iz tog kuta promatrana svaka ‘forma’ svaka ‘pojava’ i svako ‘stanje’ koje možemo sresti u Univerzumu gonjeno je istim instinktom oslobođenja koji motivira i čovjeka. Patanjdjali u Yogasutri 1.50 iznosi tezu da oblikovanje koje se začinje na tom područuju (podsvjesnom klijalištu) sprečava drugačije oblikovanje. Veljačič smatra ”da oblikovanje, treba shvatiti u smislu biološkog klijanja psihofizičkih osobina karaktera.” Ova važna izreka ukazuje na to da meditativno sažimanje (samadhi), na podsvjesnom području može djelovati tako da na tom dnu bića isključi i raščisti korov ili psihopatološka zastranjivanja. Upravo na ovoj točkice analogija yoge s modernim teorijama dubinske psihologije postaje najsugestivnija. Sljedeča zaključna izreka iz prvog dijela Yoga-sutri upozorava, međutim, da se smisao duhovne discipline ne iscrpljuje na tom terapeutskom području, nego teži autentičnim oslobođenjem duha. Neuvažavanje tog autentičnog smisla izrazito asketske discipline dovodi u modernim interpretacijama yoge do degradacije ove ‘vještine’ na tehničko sredstvo koje ‘može poslužiti mnogim svrhama’, a svodi se redovito na sistem tjelesnih vježbi u zauzimanju nemogućih poza (asanam), o kojima u Yoga-sutri nema još ni spomena.”
Za razliku od psihoanalize, Patanjdjali vjeruje da se s praktičnom yogom može uspješno djelovati na nesvjesno, pa i to da se uz pomoć tehnika objedinjavanja stanja svjesnosti ona može i pokoriti. Budući da je psihološko i parapsihološko iskustvo Istoka i yoge, nedvojbeno šire i organiziranije od iskustva na kome počivaju zapadnjačke psihoanalitičke teorije o strukturi psihe, vjerojatno Patanjdjali ima pravo kada kaže da s pomoću yoge nesvjesno može biti spoznato, kontrolirano i pokoreno.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
