[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]

 Staro je pravilo psihoterapije u kojoj znamo da konkurencija u čovjeku stvara ljutnju. U školi se deklarativno govori o  toleranciji, a prvo što škola nameće kroz ocjenjivanje je konkurencija. Partneru govorite: volim te, a onda mu prigovarate jer je dobio otkaz i ne traži posao, odnosno nije konkurentan. Svugdje gdje radite postoji konkurencija i kada te izda suradnik ili prijatelj, to se danas smatra pod normalnim.  Žalosno je da su ljudi nasjeli na takvu plitku retoriku koja se pretvorila u današnju ideologiju. Danas je u svijetu sve više ljudi koji drugačije razmišljaju i koji malo pomalo ostavljaju sustav i okreću se jedni drugima. Oni koji su shvatili, oni koji su se okrenuli sebi, pronašli su druge sebi slične ljude. Čovjek koji danas zna i tko se okrenuo sebi je ujedno protivnik države, pošto se država prema pojedincu odnosi kao nekom tko joj nešto plaća, ne dozvoljava nikakav drugi odnos. To je kao hladni kralj koji samo kažnjava.  Za nju je misleći čovjek prijetnja koji govori da se iza pravnih doskočica sustava krije totalitarizam i u kome nema nimalo etičnosti.

Herman Hesse je bio pacijent C. G. Junga i onaj tko je čitao Hessea dobro može prepoznati Jungovu psihoterapiju i proces individuacije u njegovim djelima.  Kada je Jung umro, Hesse je rekao: Umro je moj veliki prijatelj. Dakle, postajemo bliski po tome koliko smo otvoreni prema unutarnjem procesu i s tim ljudima postajemo prisni i povezani.

Razlikujemo se u ovom svijetu jedino po tome jesmo li odlučili biti žrtva i slijediti program društva ili DEMONE OTACA. Ako ne slijedimo patrijarhalna osinja gnijezda koja funkcioniraju na konkurenciji i osjećaju krivnje, odlučujemo za drugi svijet u kojem odlučujemo jednom zauvijek reći ovim opasnim dječjim igrama zbogom. Oni imaju samo jedno oružje na koje nitko ne smije nasjesti, a to je strah i nasilje jer prvi dojam je najgori, ali kada se ne bojimo, to je za svakog manipulatora osjećaj sloma. Kada se Aleksandar Makedonski zainatio da će jednom pustinjaku oduzeti život, on mu se samo nasmijao i rekao: Možeš ubiti moje tijelo, ali ne i dušu što je ovoga zaista uspjelo dirnuti, ali malo tko zna da ga je dirnuo upravo osjećaj da je pustinjak znao što je istina, a druga strana je sumnjala.

   Budući život će sve više pokazivati razlike između onih koji više ne žele učestvovati u igrama gladi, gdje su kontrola i strah uzdignuti na pijedestal spasenja i onih koji će i dalje slušati taj jako duboki program žrtve koji opravdava igre gladi. Problem je što se žrtva uvijek obračunava s onima koji misle drugačije, a ne s onima koji su joj nametnuli kontrolu i strah jer oni su se žrtvenom programu nametnuli kao spasitelj. Jung je to onako benigno nazvao arhetip, kao da je mudro znao da se ne smije govoriti o tim programima, ali ako smo imalo pametni, ostavit ćemo se primitivnog straha i početi vjerovati sebi, a ne arhetipskim demonima otaca. Kada čovječanstvo umjesto autoriteta vidi da je u njemu skrivena odluka za sebe koju je Istok zvao hara ili solarni pleksus, onda ćemo shvatiti polaritetnu prirod u kojoj se autoritet pretvara u biće koje odlučuje za sebe.

 Nikola Žuvela

[/two_third]