Daimon i individualnost -neizbježna sudbina

Svi mi potičemo iz jednog izvora. Psiha je jednorodna, a da nije tako, ne bi se mogli posvađati oko istih stvari i ne bi nas moglo uhvatiti ludilo rata ili Svjetskog nogometnog prvenstva. Na početku se poistovjećujemo s plemenom, nešto kasnije s nacijom, ali zaboravljamo da u nama postoji ono što su u prošlosti zvali daimon, a nešto kasnije smo ga zvali unutarnji glas koja nas vodi prema razvijanju individualnosti. Njega su poznavali W. A. Mozart, E. Kant, C.G. Jung i ostali.

Šaman je s njime uspostavljao kontakt radi pomaganja cijelom plemenu, a koliko je bilo teško asimilirati taj glas govori nam i to da je samo jedan čovjek u plemenu mogao podnijeti breme tog pritiska unutrašnjosti.

Kao što sam spomenuo na početku, psiha dolazi iz jednog izvora, ali isto tako ona teži INDIVDUALNOSTI. Sve veze koje smo imali, bile su usmjerene upravo prema toj individualnosti kao principu osvještavanja sebe i što prije čujemo taj unutarnji glas, shvatit ćemo da jedino tim putem možemo ići.

Kada bi znali da nam je to put, nema genijalnijeg izraza u tom smislu od Tao-a iz kineske filozofije, vijugavi put. Kada bi usmjerili sebe na taj vijugavi put ili labirint spoznaje pun stranputica, shvatili bi njegovu važnost. Zaboravimo ovdje pravila jer pravila kada su napisana, već su postala zastarjela. Kada se ljudi posvete religiji, uđu u pravila, a gdje je onda  u pravilima moguća ljubav u kojoj se ne možemo identificirati s bilo kojim imenom religije ili nacije. Patimo radi identifikacije. Ako smo izgubili sebe u odnosu onda moramo znati ono što znaju i osiguravajuća društva, kada umre naš partner ubrzo idemo i mi  za njime, a to je identifikacija s ulogom gdje zaboravljamo sebe. Tako slabije volimo i partneru dajemo manje.

Hrabrost koja nas vodi prema individualnom putu, ujedno je i put prema ljubavi. Ne možemo to naučiti niti na jednoj radionici ili školi jer to je izgrađivanje samo naše individualnosti. Nepredvidivost i nesigurnost, bit su onoga s čim se susrećemo na ovom putu, a sumnju  možemo pomonožiti s tisućama, a kako bi nam se bilo slatko osloniti na nešto.

Kada bi ljudi znali iščitati nosioce tog puta, poput Budhe koj u tom smislu kaže da budemo sami sebi svoje svijetlo ili kad Isus kaže: Sin čovječji nema gdje glavu nasloniti. Ovdje proizlazi da ljudi obično uzmaju samo ono što njima paše jer se boje ovog puta.

Zato smo podigli tolike bedeme u prošlosti: od Kineskog zida, mnogih dvoraca, katedrale, a danas oni postoje kroz modernu državu, institucije i bolnice.  Zato je rat princip koji mora te bedeme razrušiti, ali taj princip ljudi još ne razumiju zato moraju ići svojim polaganim putem.

Jung smatra da je današnji rak ustvari epidemija koja dolazi iz psihe, točnije, nemogućnost da se osvjesti upravo ovaj put koji se smatrao kao strano tijelo. Unutarnji daimon  pokušava uspostaviti kontakt s osobom koja ga na kraju izbjegava i pretvara ga u strano tijelo u sebi. Jung je upravo psihoterapijom izliječio mnoge ljude oboljele od raka. Danas  je to postala praksa u liječenju u Europi. Primjerice, u Beču uz kemoterapiju jednom tjedno dobivate razgovor sa psihoterapeuta i to je praksa već dugi niz godina. Ok, nećete dobiti Jungovu psihoterapiju, ali i bilo kakva terpija je ok. Treba napomenuti da je svaki primjer za sebe i svaki slučaj je specifičan, te je i u medicini danas prihvaćena upravo individualna terapija u liječenju.

Ljudima je lakše reći da je dobro uzimati kurkumu, marihuanino ulje, izbaciti mliječne proizvode, jesti sjemenke marelice i ostale preparate nego priznati da nešto u toj psihi živi i traži put van, nešto želi biti osviješteno. Zapadnjak ne razumije da psiha uvjetuje sve: krize, bolesti i sve ono što zovemo problemom na ovom svijetu i da se sve događa jer se odgađa individualnost. Ipak, da kojim slučajem ovaj sadržaj uđe u našu psihu kolektivno, to bi završilo apokalipsom jer za to nisu ljudi spremni. Zato će i dalje postojati bedemi represivnog aparata koji je potreban kako bi se čovjek mogao sakriti u arhetip žrtve. Kada se tamo nalazi, ne treba ništa, samo čuči i kuka kako mu je loše, ali kada mu spomeneš individualnost, pretvara je u Lucifera.

  Ipak, ono zbog čega su Budha, Isus, Majstor Eckhart, Ramana i ostali posebni jest što se njihova osobnost brusila upravo kroz tu najjaču silu kojoj smo svakodnevno izloženi kroz zahtjev egistencije i užitka kojem robujemo. Budha i Isus se prije prosvijetljenja susreću sa Zemaljskim rajem kao silom koja ih tjera u potonuće.

Ipak, u psihi postoji mehanizam koji, kada se uništi tradicija, stvara ponovno junake. Pogledajte bolje medije ili ono što u ljudima danas izaziva afekte.James Hillman kaže: “Duša svakoga od nas dobiva jedinstvenog daimona prije nego što se rodimo, a ona je odabrala sliku ili obrazac po kojem živimo na zemlji. Ova duša-suputnik, daimon, vodi nas ovdje; u procesu dolaska, međutim, zaboravljamo sve što se dogodilo i vjerujemo da dolazimo prazni na ovaj svijet. Daimon pamti ono što je na vašoj slici i pripada vašem obrascu, i stoga je vaš daimon nositelj vaše sudbine.”

Evo jednog primjera djelovanja daimona kojeg je opisao jedan psihoterapeut. Opsesivna majka je svom sinu unaprijed određivala što će raditi godinama, imala je potpunu kontrolu nad njegovim životom. Jednog dana dječak se popeo na jednu uzvisinu i unutarnji glas mu je rekao: Skoči, glava ti je dovoljno tvrda, spasit ćeš se od majke. On je skočio i završio je u bolnici. Sudbina je bila takva da su liječnici rekli majci da bi bilo dobro da rodi još jedno dijete jer on možda neće preživjeti.  Sin je ostao u bolnici, majka je zatrudnijela i rodila, a  sin se oporavio. Majka je svu pažnju preselila na drugog sina i tako se  prvi sin spasio. Ipak, napomenimo i da je daimon Sokratu rekao da popije otrov. Dakle, ovo je vijugavi put Tao-a, zato je život u svojoj biti prekrasan i zastrašujući. Dvije suprotnosti u jednoj koju čovjek srećom ne može potkupiti.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut