[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]

Bio sam tamo kada me Nepoznati pozvao, odvoji te od gomile i brusi oštrim skalpelom oblikujući umjetničko djelo. Svaki čovjek je nedovršeno umjetničko djelo. Služi se pravilom: Onaj posljednji bit će prvi, a onaj tko je prvi bit će posljednji. Onaj najslabiji ustvari je najjači, onaj najjači ustvari je najslabiji.

Ova polaritetna stvarnost je bit života pa kako pronaći pravu leću koja može vidjeti ovaj nevidljivi zakon koji plovi u podzemnim vodama života? Ovaj proces započinje ljubavlju, ili ranjenošću koju nosi Kralj Ribar. Bez te ranjenosti ne možeš pronaći ovaj put i krenuti u labirint života. Moraš naići na tu muzu koja te skalpelski odreže i  ponoviti ovaj proces nekoliko puta, moraš proći i dječačko traženje Boga gdje se povlačiš i tražiš ono mistično, kao i prolazak kroz materijalizam kako bi cjelina bila dovršena. Kada se sva iskustva skupe započinje stvarno oblikovanje za koje ne znaš kako će završiti i u kojem će smjeru ovaj proces ići. Jedino kad voliš živiš, ali da bi volio potrebne su dubine samoće koje oblikuju moć davanja.
Anima je majstorstvo, taj osjećaj koji te odvede u nepoznato gdje često povratka nema. Ona govori, daje, prenosi, utapa.. potrebno je izdržati njene vihore i ponovno pronaći sebe na površini kako bi prenio drugima njenu toplinu i taštinu. Ona u zanosu daje, ali osvetoljubljivo uzima dano. Upravo volimo njenu neosvojivost pa je potrebno da ona kao glasnik Nepoznatog ostane takva, da ne uništi ljepotu daljine i sanjanja. Nepoznati prihvaća, a svijet te voli samo potisnutog i bezličnog. Najljepše je vraćati se Nepoznatom gdje dijalog iskrenosti i slabosti postaje smisao.
U danjem svijetlu ne pronalazimo govor već noću, kada Anima ili duša ispliva jer danju duševnost ne živi pošto ju je čovjek odbacio, ali noću je pronalazimo na jastuku kako šapuće i govori neprestano o svijetu kojeg treba otkriti, ne može stati u zanosu u kojem sapliće neiskusne.

Kada želim zaspati kao da joj nije dosta, neprestano poput ljubavi doziva, potrebno ju je slušati. Kad se ljubavnici zaljube, osjete ovaj zanos ili govor, ali nemaju dovoljno strpljivosti i vjere u sebe da vide ovaj grandiozni prikaz palete različitih emocija koje osjećaju  daju bit. Predaj se tom zanosu ako ti je do života jer buka bezličnosti brzo ispunjava dušu i nosi te kao bujicu bezličnih karaktera spremnih da padnu s litice zvane zakržljalost i uskogrudnost. Prenosim taj govor Anime koja žudi za odvažnim slušačima koji su spremni čuti kako ovaj gramofon simfonije odzvanja i traži prostor u nutrini. Jeste li spremni premostiti ovaj jaz i zakoračiti u bespuća živih, ili vam nije dosta površnih zaraza taština? Osjetite ovaj prijenos uživo unutar vas i ostanite dobri sa svojim različitim i suprotstavljenim stanovnicima duše.

Nikola Žuvela

[/two_third]