Hamlet kroz Jungove arheripove

Jung se nije bavio osobno Hamletom, ali Shakespeare je svoje drame pisao na temelju alkemije koja je temelj Jungove psihoterapije što nam otkriva tajni svijet njegovih djela. Nažalost, one dosadne sate koje smo provodili na lažnim analizama Hamleta u srednjoj školi, ubijale su stvarnost onoga što je Shakespeare htio reći.

Njegova istina nakon 400 godina ostat će i dalje neotkrivena jer sve što je napisano u ovom članku ljudi ne mogu vidjeti kao sadržaj svoje duše, a onda ono nevidljivo ostaje mistično i neotkriveno.
Ovdje ćemo se kratko pozabaviti arhetipovima u Hamletu, a prvi je glas koji ga poziva na ubojstvo oca kojeg možemo bolje popratiti kroz analizu Freudovog Edipovog kompleksa. Taj glas duha je Hamletova Sjena. Hamlet se susreće s višestrukim Jastvima Sjene koje nisu utjelovljene samo u ovom glasu koji ga poziva na oceubojstvo već je vidimo kasnije i u ljutnji i projekciji bludnice na majku.

Duh mu govori:“Ali znaj, ti plemenita mladosti, zmija koja je ubola život tvog oca sada nosi njegovu krunu.” Sjena koja je bila neafirmirana kroz Hamletov život sada može dobiti snagu bijesa koja napokon može oživjeti u osveti. Ubojstvo oca je samo povod da Sjena dobije na snazi jer je bila zakopana i negirana od Hamleta pošto je odbijao odrasti, sada ima smisao da odbaci svoju dječju ulogu, otkriva svoju volju za moć koju tek sada može ostvariti. Oceubojstvom je lijepo skrivena njegova volja za moći. Pravedan cilj i zločinački um sada su spojeni u jednom. Nešto slično imamo i sa sadašnjim ratom u kojem svaka strana opravdava svoje ciljeve, ali u njima navijači skrivaju svoj zločinačku neafirmiranu Sjenu.

Drugo Ja u Sjeni je Hamletov ujak Klaudije, koji je Hamletova suprotnost. On je predstavnik volje za moći bez moralnosti, oštar kontrast Hamletovoj svjesnoj strani. Klaudije će učiniti sve da dobije moć, a on predstavlja Hamletovu želju za prijestoljem. Kroz njega otkrivamo pravu Sjenu ili što Hamlet skriva u sebi. Izvršenjem osvete postaje čovjek od akcije i moći, bez morala. To je ono što žena mora otkriti u muškarcu, a onda i u sebi, zašto je s njim i koja je njegova prava namjera jer kroz nju otkriva vlastitu namjeru i želju svojeg podsvjesnog muškarca ili Animusa.
Sada malo o Hamletovoj Animi ili podsvjesnoj projekciji žene u muškarca. Naime, u djelu susrećemo dva arhetipa Anime, Ofeliju i njegovu majku Gertrudu. Ofelija i Hamlet nekoć su bili ljubavnici, ali Hamlet guši svoju naklonost prema njoj kako bi se usredotočio na svoju potragu za osvetom, on se ne može odlučiti za ljubav jer za ljubav je potrebna integracija Sjene. S druge strane, Ofelija nosi u sebi neafirmiranu Animu poput mita o Perzefoni koja nema svoje osviješteno Ja, ona ne djeluje iz vlastitog interesa već umjesto toga dopušta jačim muškarcima da je kontroliraju, poput Hada koji kontrolira Perzefonu. Ipak, Ofelija se kasnije odupire, prestaje pridržavati se strogih standarda ponašanja koja se od žena očekuje.

Puno važniji lik je majka Hamleta, kraljica Gertruda jer se preudala za Klaudija. Ponovno imamo lažnu moralnost Hamleta koji pronalazi razlog za osvetom: “Takav čin… skida ružu s lijepog čela nevine ljubavi i tamo stavlja žulj, čini bračne zavjete lažnim kao i zakletve kockanjem”. Ustvari, ona predstavlja poziv Hamleta da prihvati svoju Sjenu i Animu kako bi mogao odrasti. On nije moralan, ovaj dogaÄ‘aj ustvari budi u njemu iskonski bijes jer je očevo ubijstvo i preudaja prekinulo njegov idilični obiteljski život. On ju smatra incestuoznom (otkriva svoju incestnu vezu s majkom). To je njegov prekid u kojem dolazi do kraja ljubavne povezanosti sina i majke. Gertruda predstavlja Hamletov pogled na žene, odnosno razlog zaÅ¡to su ustvari muÅ¡karci ljuti na žene jer odrastanje prekida njihov savrÅ¡eni život odnosa s majkom. Poziv na buÄ‘enje i prekid odnosa s majkom izaziva u muÅ¡karcima osjećaje u kojima se projicira ženina pokvarenost i razvratnost. Njegov bijes prema majci i ponovna udaja, ustvari ga vodi prema želji za osvetom, ali, kako smo rekli, ostvarivanju volje za moć.

Postoji i arhetip mudraca kao arhetip Jastva kako bi se postigla ravnoteža. Hamletov prijatelj Horatio, utjelovljuje ovaj arhetip. Kada se duh prvi put pojavi Hamletu, Horatio nastoji spriječiti Hamleta da stupi u interakciju s njim, govoreći: “Å to ako te dovede u potop, moj gospodaru…i tamo poprimi neki drugi užasni oblik, koji bi ti mogao oduzeti suverenitet urazumiti i uvući te u ludilo?” Horacije upozorava Hamleta na opasnosti prepuÅ¡tanja Sjeni koja se utjelovljuje kao žudnja za osvetom. Horacije pokuÅ¡ava odgovoriti Hamleta od sudjelovanja u dvoboju s Laertesom pred kraj drame. Horacije je jedini glavni lik koji je preživio posljednji katastrofalni čin u kojem Hamlet, kraljica, Klaudije i Laertes umiru. On predstavlja Hamletovu savjest i moralno srediÅ¡te, odnosno poruka da je smisao morala ustvari pronalaženje vlastitog srediÅ¡ta ili ravnoteže unutar psihe ako želimo držati sve dijelove osobnosti unutar sebe u ravnoteži. Smisao alkemijskog djela je kako pronaći savrÅ¡enu ravnotežu, a ne savrÅ¡enost.
Posljednji od Jungovih arhetipova jest Jastvo ili sinteza svih spomenutih arhetipova. Jungovski gledano, Hamlet je  nesposoban pronaći ravnotežu poput Nietzschea koji se susreće sa Zaratustrom ili Jastvom koje ga tjera u ludilo jer se potpuno poistovjetio s njime. Hamletov moral i duboko skrivena želja da se osveti svom ocu ga tjera u ludilo gdje popušta Sjeni, ne može vidjeti da su njegove jadi ustvari inicijacije koje bi ga trebale odvesti prema uzvišenosti i proširenju svijesti. Shakespeare ostavlja na životu Horatia kao arhetip mudraca ili Jastva. Shakespeare nam govori o važnosti sinteze Jastva koje, ako nije pomireno osobu vodi u ludilo i smrt.

Fortinbras, norveški princ, umaršira s namjerom da osvoji kraljevstvo, te pokušava osvetiti  očevu smrt tako što će vratiti zemlju koju je Hamletov otac osvojio od Fortinbrasova oca. Shakespeare nas vraća na sam početak djela ili želju Hamleta, odnosno kako ćemo se uvijek vraćati na sam početak sve dok ne integriramo Sjenu.

Fortinbras poduzima jasnu akciju dok ga Hamletovi sukobljeni arhetipovi sprječavaju u bilo kakvoj akciji u velikoj većini Shakespeareove drame. Iako se Fortinbras namjerava osvetiti svom ocu, on je u stanju prihvatiti sve svoje arhetipove kao dio svoje psihe i ne gubi svoju moralnost u procesu traženja osvete.  Fortinbras pristaje slušati Horacija, ili glas Jastva: “I dopustite mi da govorim svijetu koji još ne zna kako su te stvari nastale. Tako ćete čuti o tjelesnim, krvavim i neprirodnim djelima,”  Iako je motiviran iz istih razloga kao i Hamlet, njegova osobnost omogućuje mu da bude čovjek od akcije i da zadrži svoju moralnost. Na kraju drame se penje na prijestolje Danske dok sukobljeni i nemoralni Hamlet leži mrtav na podu.
Kako vidimo, ne možete biti moralni jer onda ništa ne činite, samo promatrate i sudite, ne možete biti osoba koja se okreće volji za moć jer ćete završiti kao Klaudije, ne možete ostati dijete kao Hamlet jer ćete biti paralizirani, žena ne može biti žena ako se ne suprotstavi muškarcima počevši od oca do partnera. Svaka jednostranost učinit će od vašeg života tragediju. Svaka krajnost će vas uništiti, a cjelovitost spasiti. Shakespeare je majstor alkemije, ali i drame, on nam pokazuje svu jednostranost likova, njihovu Sjenu, ali i dubinu tragedije kako završavaju zauzeti stavovi u svačijem životu.

Odete li u odnosu u krajnost ona će vas odvesti do svoje suprotnosti jer sve što promatrate kao dobro ima svoju suprotnost. Nakon 400. godina arhetip Hamleta ima moć na našu psihu jer čovječanstvo je paralizirano poput njega. On govori o današnjem dobu ili muškarcu koji je još gnjevan na svoju majku i ne prihvaća ženu, osvetoljubljiv je i nacionalnost mu je paravan za volju moć, a ono što mu kronično nedostaje jest moralnost.

Nikola Žuvela