Čovjek je uvijek nečim opsjednut. Bila to ljubav, posao, status, moć, bogatstvo ili pak uzgajanje cvijeća, nosi ga sila iznutra.

Ovo je neuobičajeni način viÄ‘enja stvarnosti, no u povijesti filozofije je poznat. Naime, prije nekih 2500 godina, sigurno i viÅ¡e, nastala je samkhya filozofija  koja kaže da Prakrty, ili ženski princip koji je ustvari postojeći svemir, stvara misao, a od misli se stvara ego. Dakle, čovjek je opsjednut mislima kao i u jyotishu gdje je prijevod za grahe ili planete – hvatači, točnije, razdoblje u kojem se nalazite vas “uhvati” i utječe na vaÅ¡e misli i aktivnosti i tako ste opsjednuti nekom temom. Malo tko na taj način doživljava takav pogled jer ljudi viÅ¡e poÅ¡tuju red i tradiciju nego iskustvo jer se boje odvačejosti druÅ¡tva. Nakon toga se pojavio Jung koji je rekao da mi misli ne stvaramo već da nam one dolaze i odlaze od arhetipova, a ego ih prisvaja kao svoje. Tako nam je ostavio učenje o arhetipovima, dok ezoterijska učenja kažu da su opsjedajuće misli duhovi koji nas opsjedaju raznim opsesivnim razmiÅ¡ljanjima i onda kada prestane afekt, oni nas napuÅ¡taju, ali nas istodobno iscrpljuju. Psiholozi da bi bili racionalni to stanje su nazvali kompleks jer to je  ljepÅ¡e čuti. Isto tako, njima je lijepo reći da se radi o bolesti tijela nego da kažu da je bolest opsjednutost. Primjerice, klijentica koja radi u bolnici kaže mi da često bolesnici traže ogoromnu pažnju i iskoriÅ¡tavaju usluge osoblja.

Kada je Jung bio u Africi (dvije godine je istraživao psihu plemenskih ljudi) prvi puta je potvrdio svoje učenje. Naime, pregledao je jednu ženu kojoj je ustanovio  trbušni tifus. Nakon toga, došao je vrač i rekao da je ona opsjednuta, dva tjedna je izvodio rituale i na čuđenje Junga izliječio je. Dakle, arhetipovi su kao opsjednuća bogova, svako savjetovanje je priča o opsjednutosti nekom situacijom. Svatko jutro se probudite i započinjete s pričom ili moderno rečeno problemom s kojim ste opsjednuti. Šteta, emocionalno smo ograničeni kao čovječanstvo i slijepi, emotivno jednodimenzionalni u nemogućnosti vidjeti da su problemi, ili bogovi ustvari naša nemogućnost da apsorbiramo svijet.

Složenost emocija i shvaćanja odnosa vodi nas do suosjećanja koje je moguće ukoliko postoji interakcija. Kada je nema, ona postaje religijska priča s kojom se propagandno lemetira u eteru. Zgodna je, vole je religije, ali baš je ne razumiju jer nije važno razumijeti već kontrolirati, to stanje ljudi razumiju. Zato kada nema boga tate ili vlade, ili šefa kao svakodnevnog opsjednuća, ljudi se gube. To je poznati svijet. Nije čovjekov cilj razumjeti, već živjeti u poznatom svijetu u kojem je sve posloženo: on je kriminalac, silovatelj, lopov, političar, doktor i kada to tako definirate jednodimenzionalno, neprestano se događa kaos. Želja za definiranjem i nemogućnost da se otkrije spomenuta opsjednutost, čini čovjeka nesretnim jer nije usmjeren na izvor problema.

Nikola Žuvela