Između božanskog i običnosti u odnosu

Obično smo zaljubljeni u projekciju onoga što želimo da netko jest, zato ne možemo voljeti drugu osobu. Međutim, kada bi shvatili da se iza toga skriva idealizacija, a ne ljubav, mogli bismo doći do ljubavi. Nakon prekida odnosa obično se pojavljuju sram i neuspjeh, razmišljamo kako nismo uspjeli i što će drugi reći. Ipak, slušajući u svojoj praksi o mnogim prekidima neprestano se ponavlja idealizacija te pričanje o formi odnosa, malo kada se vidi da kvalitete koje stvaraju odnos ustvari nisu postavljenje u središte odnosa.

Parovi idealiziraju i projiciraju idealnu osobu koja to nije i nemaju snage razgovarati jer od malena do obrazovanja, ljudi ne razgovaraju, samo osuđuju i etiketiraju svakog onog tko drugačije razmišlja. Na kraju odnosa, par prekida samo zbog jednog: nisu uspjeli razgovarati. Ona je gledala njega i plakala, on je gledao nju i plakao, ali nisu imali šanse, oni su nakon prekida ponovili istu pogrešku i ne shvaćaju jer ne mogu razgovarati.

Parovi ulaze s idealnom Personom ili slikom o sebi dok u prekidu odnosa ponovno sebe vide kao idealnog, gdje ih druga strana ne shvaća i obratno. Ispred njih se otvorilo okno, par ne može vidjeti Sjenu već projekciju u drugome. Oni praktički nemaju šansu jer bi morali vidjeti taj sadržaj u svojim njedrima. Ljudi se čak lakše okrenu duhovnosti i Bogu, govore da su duhovni, ali spomenuti sadržaj ne mogu vidjeti, on potpuno mijenja percepciju života jer postaju stvarne osobe. Kako da budist shvati svoje suosjećanje i pretjeranu pažnju prema komarcu prema kojem pokušava biti suosjećajan? Pretjerano suosjećanje je reakcija na Sjenu. To je sram da nešto tako nosiš u svojim grudima i pokušavaš pobjeći u idealnu sliku sebe. Zato ljudi bježe u savršenost, obolijevaju od ove počasti, prekidaju i osuđuju partnera jer nije savršen, nije po kriterijima društva ili ideala i tako se oslobađaju odgovornosti prihvaćanja realnog sebe i razgovora.

Kada je Lada rekla Dejanu: želim viÅ¡e, ono Å¡to mi dajeÅ¡ nije dovoljno, Lada je tako sakrila svoju Sjenu, ona je pobjegla u  maÅ¡tenu druÅ¡tvenu sliku veze i tako izbjegla susret sa sobom. Nietzsche je pobjegao na planinu i stvorio je nadčovjeka Zaratustru koji je prezirao ljude i njihovu Sjenu – običnost koja ga je na kraju koÅ¡tala ludila. Njegov odbačeni dio osobnosti mu je presudio. Lada je krenula prema toj maÅ¡tenoj savrÅ¡enoj vezi, ali kao Å¡to znate, takve veze su zavrÅ¡ile propašću jer bježimo u religijsku funkciju idealne slobodne ljubavi. Lada je upala u ovu funkciju, uvjerena u slobodu i savrÅ¡enstvo, dok je Dejan bio utjelovljenje morala i pravednosti. Ona je kasnije zavidjela Dejanu, a Dejan njoj jer je imala slobodu da bez grižnje savjesti izaÄ‘e iz veze i osjeti dionizijsko. Biti u sredini izvan zavisti koje pokreće jednog i drugog ustvari je umjetnost spajanja suprotnosti ili ljubav. Materijalist se skriva iza prava i ljudskih sloboda, ali zavidi religijskoj osobi kako može uživati i voljeti Boga prema kojem on niÅ¡ta ne osjeća,  dok se religijska osoba potiskuje, osuÄ‘uje razuzdanost, ali je zavidna na razuzdanom životu materijaliste. Oboje bježe od svoje Sjene.

Lada i Dejan su bili zaljubljeni u Sjenu koja ih je privukla, ali ujedno i udaljila. Oni su živjeli tuđe ideale jer im je osobnost bila odveć ljudska i odvratna poput Nietzscheovog primjera.

Često ljudi koji mijenjaju partnere preziru obične veze, odnosno boje ih se jer one im pokazuju da su obični ljudi dok ni sami ne znaju da su svoju zaljubljenost digli u status religioznosti i intenzitet zaljubljenosti smatraju ljubavlju iako ne vide kao ni fundamentalist da uspješno bježe od sebe i viđenja sebe kao odveć čovječno. Upravo par koji je sebe doveo do običnosti može biti stvaran, oni žive svoju nesavršenost i tako mogu biti ljudi koji se spajaju tako da priznaju slabosti. Ljudi danas žive demonsku stranu života jer im se gadi običnost, opsjednuti su savršenošću ili religijskom Božjom funkcijom bilo da se radi o ljubavniku, ljevičaru, fundamentalistu, bogatašu. Ova funkcija se pretvara u opsesiju u kojoj čovjek želi biti netko drugi. Kada se ljubavnici zaljube oni su opsjednuti ovom funkcijom, ona ih uzdiže, osjećaju se viši od drugih i ne mogu se spustiti na zemlju.

Nakon prekida otkrivaju svoju Sjenu koja im je odvratna i počinju je projicirati na partnera kojem svaljuju sve ono što ne žele vidjeti u sebi. Ustrajanje na ovom stanju odvodi veliku većinu ljubavnika u suprotnost ili demonstvo ljutnje, mržnje, osuđivanja i eto nas u ludilu projekcije u kojoj sebe vidim kao pravednika koji smatra da druge može osuđivati. Obično se u drugom dijelu života okorjeli zaljubljeni idealisti pretvaraju u okorjele kritičare gdje se hrane drugom stranom božanstva, a to je Božji gnjev. Odbacivanje običnosti i svakodnevice gdje u ceremoniji ispijanja čaja par promatra zalazak Sunca prihvaćajući običan život otkrivamo tajnu ljubavi.