Pravi put do cjelovitosti, sastoji se, na žalost  od sudbinskih zaobilazaka i stranputica. To je vijugava crta što povezuje opreke, podsjećajući na putokazni caduceus (Merkurov glasnički štap), stazu koju labirintska isprepletenost ispunjuje strahom. Tim putem ozbiljuju se ona iskustva koja se rado označavaju kao “teško pristupačna”. Njihova nepristupačnost počiva na tome što su skupocjena: ona zahtijevaju nešto čega se ljudi najviše plaše. Naime, cjelovitost, o kojoj se, doduše neprestance govori i o kojoj se beskonačno može raspredati, u zbiljnosti života se zaobilazi u najvećem luku. Beskrajno je omiljena praksa “psihologije pretinaca”, gdje jedan pretinac ne zna što se nalazi u drugomu.
Za takvo su stanje stvari odgovorni, ne samo nesvjesnost i nemoć pojedinca već i opći duševni odgoj Europljanina. Taj je odgoj, ne samo u nadležnosti već i u naravi vladajućih religija; jer se prije svih racionalističkih sustava, odnose jednako na vanjskoga i unutrašnjeg čovjeka.

C.G.Jung