19Robovanje i pobuna su blizanci koji se meÄ‘usobno ne mogu odvojiti. Strast za vlašću i povećano nepovjerenje prožimaju  druÅ¡tvo. Stoga, ljudi  stvaraju svog političara ‘voÄ‘u’, koji zbog položaja upada u narsisoidni poremećaj, o čemu povijest pruža mnogobrojne primjere. Na taj način se vrÅ¡i kontrola  a pojedinac nestaje. Stvaranje danaÅ¡njeg totalitarnog druÅ¡tva se vrÅ¡i kroz racionalizam i zannost koje se obračinavaju s individualcima. Naime, da tomu nije tako, čovjek ne bi bio samo broj u statistici u organizaciji tj., državu samo zanima da li plačate porez niÅ¡ta viÅ¡e.   Pojedinac koji ne želi ići putem kojeg je država nametnula, a to je povećanje životnog standarda, biva etiketiran i odbačen poput onih ljudi koji kupe boce. Pogled prema onom Å¡to je izvana okreće pojedinca prema velikim brojevima, te se nema čime obraniti, jer upravo mjerljiva stvarnost ne daje neku drugu činjenicu koju bi mogao prihvatiti kao istinitim. Zakoni velikih brojeva i statistička znanost pojedinca neprestano uvjeravaju u njegovu slabost i nemogućnost da iÅ¡ta promjeni. Å to je pojedinac nesigurniji, to je viÅ¡e usmjeren prema masi, a to znači da gubi svoju individualnost. Time čovjek postaje funkcija druÅ¡tva. Država se tako pretvara u živu osobnost od koje se sve očekuje. U stvarnosti ona predstavlja samo kamuflažu onih individua, koja znaju da njome manipuliraju. Time prvobitna konvencija pravne države klizi u situaciju primitivne druÅ¡tvene forme,  u primitivno pleme koje je podreÄ‘eno autokraciji poglavice ili oligarhije.

Drugi, isto tako važan aspekt kojeg koriste vođe država da bi održali fikciju o državi i njenoj sili jest korištenje religije, kako bi pojedincu potpuno oduzeli svaki mogući način samostalnog djelovanja i odlučivanja. Kada postoji samo jedna opcija, masa se okreće onoj iracionalnoj. Država koristi religiju u svoju svrhu, točnije konfesiju u kojoj isto tako imamo autoritet koji određuje način života. U jednom i drugom sustavu čovjek gubi svoju SLOBODU i IDENTITET. Religije slijede kolektivna uvjerenja, a pravila religioznosti predstavljaju samo konvencionalni moral. Religije se isto tako obračunavaju s onima koji ne slijede tradicionalno učenje. Stoga, pitanje religije nije religiozno pitanje, već socijalno, gdje kolektivno religijsko opredjeljenje ne doprinosi boljitak pojedincu. Primjerice, u katoličkoj Irskoj ima više razvedenih  brakova kao i djece koja žive u rastavljenim brakovima, nego li je to, primjerice, u Švedskoj, ako tome pridodamo i korupciju koja je izraženija u katoličkim zemljama, jasno je da konfesija ne donosi ni bolji, ali ni gori stav pojedinca. Demistifikacija države i religije je bitna jer one više služe onim pojedincima za ostvarivanje svojih ciljeva, dok je pojedinac u najvećem broju slučaja žrtva njihovih ideologija.

Oni koji su posvećeni državi, njima je ona vrhovni princip mišljenja i djelovanja, dok onome kome je religija na prvom mjestu priznaje državu, ali smatra da je i ona podređena Božjoj volji. Ipak, kada su ova dva stava zaoštrena, onda se diktature bore za pad utjecaja religije, dok s druge strane, kada je naglašen religiozni stav onda se on bori protiv ateizma i hedonizma. Fanatizam kao kompenzacija tako postaje sredstvo podčinjavanja i uništavanja bilo kakve opozicije.  Takvo djelovanje vođu stavlja u poziciju gdje je on s onu stranu dobra i zla, polubog koji je mjerilo svih stvari. U takvim društvima dolazi do novog simbolizma, obilježavanje svojih važnih datuma, iskazivanje poštovanja, nošenja slika i relikvija kakve smo mogli promatrati u nacizmu.

Religija i Država zahtijevaju uvijek od čovjeka da se žrtvuje za njih, a najvažnije za omasovljenje jest zajedništvo. Žrtvovanje za ideju koje zahtjeva država ili religija, najveća je manipulacija sustava jer ako se itko poziva na ljudska prava, a onda i Sveto pismo, takvo što ne postoji, ali polubogovi teško ispuštaju vlast iz svojih ruku, a kako vidimo nije da ih narod u tome ne podupire sa svojim vjerovanjima.