Idealna slika Boga samo je bijeg od čovjeka. Voljeti čovjeka sa svim njegovim strahovima i problemima je kompleksno, pa je lakše voljeti nekog idealnog i pobjeći u osamu. Da, složeno je voljeti čovjeka, ali jedino tako možemo naučiti voljeti sebe. Upravo ono što volimo u Drugome nije savršenost već upravo one nesavršenosti koje nas pretvaraju u savršene zbog te vrline. Istraživanja su pokazala da onaj tko daje ima veći serotonin ili hormon sreće od normalnih ljudi koji troše novac za sebe.  Mi smo toliko čvrsti u svojim programima i toliko ih se držimo kao svete relikvije i zbog njih smo nesretni, depresivni, hranimo se tuđim sudbinama, a to ne donosi ljubav. Pristojni smo s drugima jer se bojimo otvoreno razgovarati. Jedno retoričko pitanje nam se nameće: Da li da ste Bog, bi li pomogli ljudima koji se mole samo za sebe i svoje ciljeve? Svi u molitvama misle da su na posebnom mjestu, pa ostvarenje ne ide baš tolikom brzinom jer ono što čovjek želi ne bi zadovoljilo ni da Bog stvori bezbroj novih svemira. Dakle, nameće nam se najjednostavnije rješenje ako smo već pola života izgubili na loš program i od njega nismo dobili ništa, možemo promijeniti taj program i činiti ono što nas ispunjava. Ruke nisu građene za ubijanje već njihov oblik govori o tome da one služe za zagrljaj. Ruke kroz zagrljaj pokazuju koliko su moćne i koliko nas ispunjavaju svojom sposobnošću mjenjanja situacije. Ipak, ta uskogrudnost i želja koja kao i u molitvama i s grčem pred kojim onaj tko moli sjedi, ne predstavlja ništa druge doli iščekivanje. Iako nam zdrava logika govori da ne postoji prošlost i budućnost jer u njima momentalno ne živimo, po cijele dane mi smo samo u prošlosti i budućnosti. Stalno nešto želimo, stalno smo nezadovoljni, stisnutih vilica, pogleda kao u čovjeka na samrti jer statistika kaže da 75 posto ljudi smatra da je nesretno. Jasno, mi tražimo opipljive instrumente moći i uzdizanja iznad drugih i to je problem, a ostalo je samo zanovijetanje. Kada pitate ljude koji žive u plemenu da li su nesretni oni će vas blijedo gledati, no iz naših očiju oni su nesretni, iz našeg kuta mi mislimo da smo bolji, ali ni s tim nismo zadovoljni. Uvijek gledamo ono što nemamo, a ne ono što imamo. Ako provjerite statistike doći ćete vrlo lako do podatka da smo u 99 posto života čovječanstva mi u najboljem položaju. To ne znači da trebamo biti sretni jer imamo žlicu ili još jednostavnije što govori Diogen: Ne treba mi čaša, iz ruke mogu piti, već da vidimo mogućnost svega onoga što nam je omogućeno. Druga je stvar što smo mi zatvoreni u malodušnost, ali ako recimo uzmete oglas i vidite da kvadrat poljoprivrednog zemljišta možete dobiti za jednu kunu, nama je to promaklo jer ne radimo tamo gdje mislimo da pripadamo. No, razgovarao sam s ljudima koji rade u jednom našem javnom poduzeću i u njihovom odjelu su plaće oko 12000EU. U tom odjelu mnogi su nezadovoljni uvjetima jer eto moglo bi i bolje. Nakon što je taj poznanik otišao na jedan poslovni seminar u Francusku i vidio da je njegova plaća vrlo slična onima u Francuskoj, a da je sve mnogo skuplje, shvatio je da ni vani nije baš tako kako se priča, a radi se puno više. S druge strane, oni koji žive život bogatih isto tako nije jednostavan kako bi drugi ljudi htjeli prikazati. Vaš krug ljudi više nisu prijatelji s kava već prijatelji prestiža, žive u ogradama, alarmima i hladnim mramorom s kojim ne možete podijeliti ono najintimnije, a ni ljudi sve vaše probleme koje imate ne mogu shvatiti ozbiljno. Statistike su pokazale da ni tamo serotonin nije veći. No, svjesni smo na kraju ovog članka da samo sebe obmanjujemo i da Bog nije htio raditi na našem marketingu koji propušta sa svih strana jer argumenata je malo. Potrebno nam je više stvarnijeg života koji je pun smijeha, a kako ćemo se smijati kad bolujemo od kroničnog nezadovoljstva u kojem je 90 posto nestvarnih i 10 poto stvarnih problema.