TeÅ¡ko se mirimo s činjenicom da krivo percipiramo stvarnost. Djetinjasti dio nas prigovara jer su u mladosti roditelji zadovoljavali naÅ¡u narcisoidnost, a sada se od nas traži da sami mijenjamo stavove jer ona neodgovaraju pravom stanju stvari. Primjerice, većina ljudi religiju i duhovnost povezuju s opće prihvaćenim miÅ¡ljenjem koje se temelji na predodžbi, a ne na stvarnim činjenicama. Tako je sa većinom stvari u naÅ¡em životu, vodimo se druÅ¡tvenim predodžbama a ne vlastitom intuicijom, sve dok naÅ¡e tijelo ne kaže ‘ne’ naÅ¡im umjetno prilagoÄ‘enim druÅ¡tevnim stavovima. Takvo ‘ne’ je ono duhovno u nama ili ti stručnim terminom Jastvo. Stoga mi religiju i duhovnost povezujemo s vanjskim uvjerenjima a ne s onim Å¡to intuitivno osjećamo kao istinitim. Religije nisu niÅ¡ta drugo nego skup intuitivnih doživljaja pretvoreni u obrede i rituale. PoÅ¡to viÅ¡e nema intuitivnog doživljaja, ljudi postaju slijepi sljedbenici rituala ne pitajući se da upravo Å¡ablonizirani pristup duhovnosti dovodi do ispraznosti i lažnih identifikacija. Kada ljudi osuÄ‘uju druge pripadnike religija kao neprijatelje ne pitaju se dali uopće imaju ikakvog religijskog doživljaja da bi uopće znali u Å¡to vjeruju. Velika većina vjeruje, ali nema nikakvo znanje i iskustvo Å¡to to jest u Å¡to vjerujemo. Na taj način suÄ‘enje postaje mjerilo ponaÅ¡anja, rasuÄ‘ivanje ostaje udaljeni maÅ¡teni otok raja kojeg zadovoljavamo potroÅ¡ačkim kompenzacijama. Upravo kriva percepcija duhovnosti pokazuje da premalo znamo Å¡to je duhovnost, odnosno da ona nije povezana s time koliko puta smo bili u Crkvi, ili koliko smo uljudni prema drugima. Nikada se ne zapitamo da li se iza takvog pristupa krije druÅ¡tveno-tradicijsko nasljeÄ‘e, strah od rjeÅ¡avanja konflikata, ili nemogućnost da dublje proučimo vlastitu religioznost. Upravo takvom pristupu se okrenula novija psihologija, odnosno potrebi da sagledamo religijske istine s psiholoÅ¡kog stajaliÅ¡ta. To znači prevoÄ‘enje arhaičnog jezika u jezik u suvremenog čovjeka. Primjerice, Isusova uzrečica o trgovcima i obrtnicima većinu asocira na tadaÅ¡nje zanatlije koje on kritizira. MeÄ‘utim, gledajući sa stajaliÅ¡ta psihologije, radi se o trgovini koju ljudi traže od Boga. Ego da bi zadovoljio sebe traži dobitak za svoje narcisoidne želje, pritom zaboravljajući da je to ugovor u kojem čovjek kaže Bou: ”Ako ti mene čuvaÅ¡ i moju porodicu, onda ću ja biti dobar.” Takve ugovore ego ne radi samo s Bogom već i s partnerom u kojem kaže da će voljeti drugu osobu ukoliko on/ona poÅ¡tiva njegove/njezine projekcije onoga Å¡to on/ona treba biti. TakoÄ‘er, spomenuta manipulacija ne zavrÅ¡ava na odnosima, već se ta narcisoidnost prenosi i na djecu koja su objekt posjedovanja a najmanje osobe, gdje odrasli rijetko uvažavaju shvaćanja i osobnost djeteta. Obično se na taj način prenose svi mogući nerijeÅ¡eni konflikti na djecu koji u kasnije postaju prepreka u uspostavljanju druÅ¡tvenih odnosa. Ego manipulaciju prepoznajemo i u obrednoj religioznosti, gdje ljudi vrÅ¡enjem različitih žrtvi ili pak mnogih pokora se identificiraju sa lažnom poniznošću. Ego uživa da mu se kaže kako je ‘on skroman čovjek’ ili ‘dobar kao kruh’. Sve to su to infantilne identifikacije koje nas onemogućuju da realno prihvaćamo svijet i svoje pravo Ja (Jastvo). Zbog lažnih očekivanja nastaje i kriva percepcija duhovnosti koja nam se pokazuje viÅ¡e kao skup moralnih pravila i obreda, a ne kao put samospoznaje i napuÅ¡tanje svega onoga Å¡to nam zbog krivih percepcija donosi bol i patnju.

Kako vidimo, mi posjedujemo u sebi mnoge lažne identifikacije, ali pitanje koje nam se postavlja od kuda one dolaze? Patanđali je prije 2300 godina rekao da kultorološko i društveno ponašanje nasljeđujemo iz vasana-nesvjesnih sjemenki iz koji stvaramo krivu predodžbu stvarnosti. Patanđali je tada otkrio da nas te vasane ili Jungovi arhtipovi sprečavaju u normalnom viđenju stvarnosti. Iz njih izvire lažni osjećaj ega koji stvara sjećanje na zadovoljstva i na bolne trenutke, obiteljske identifikacije i dr. Vidljivo je da se moramo pozabaviti detaljnije svojim stavovima koji su glavna prepreka u življenju ispunjenog i zadovoljnijeg života. Ono s čime se identificiramo, nužno prelazi u negaciju jer je lažno i prazno. Okretanje kormila od vani prema unutra sebi dozvoljavamo shvaćanje u kojem mi postajemo samostalni, dok nas lažne identifikacije čine slabim, zarobljenim i negativnim. Društvene norme često su negativno usvojeni stavovi, pritom, sagledavanje njihovih nesvjesnih uzroka, projekcija postaje jasna slika naših unutrašnjih predrasuda. Stoga, duhovnost nije skup obrednih pravila, niti toga da netko broji vaše posjete Crkvi, već ona započinje onda kada napustite lažni moral, lažnu pristranost društvu i ugodnost u kojoj želimo biti centar svijeta. Ona započinje onda kada priznate svoje lažne ideale u kojima smo se zaklinjali u ljubav, a zapravo smo u toj ljubavi očekivali uvijek nešto zauzvrat. To je priznanje bez osjećaja krivnje i shvaćanje vlastitih slabosti koje su bile manipulatorski orkestar za sva naša samokažnjavanja. Kada se prestanemo klanjati vlastitom egu, shvatiti ćemo što stoji iza njegove zavjese i sjene kojom nas neprestano navodi da ga volimo u zamjenu da volimo druge. Nakon te spoznaje dolazi pomirenost sa samim sobom i događajima koji nas okružuju, neki taj doživljaj zovu duhovnost-sasvim je svejedno kako imenujemo autentično iskustvo.