Čudnovata je činjenica da i najnemjerodavniji nestručnjak, vjeruje kako o psihologiji zna sve, kao da je psiha upravo ono područje koje uživa sveopće poznavanje. Ali svaki će se zbiljski poznavatelj ljudske duše složiti, da ona pripada najtamnijim i najtajnovitijim stvarima s kojim se naše iskustvo susreće.
Pravi put do cjelovitosti sastoji se iz sudbinskih stranputica. To je vijugava crta što povezuje opreke, podsjećajući na putokazni stazu koja labirint. Tim putem se stvaraju sona iskustva koja se rado označavaju kao teško pristupačna. Njihova nepristupačnost. počiva na tome što su skupocjena: ona zahtijevaju nešto čega se ljudi najviše plaše, naime, cjelovitost, o kojoj se doduše neprestance, ali  na javi ju se zaobilazi. Za takvo stanje stvari odgovorni ne samo nesvjesnost i nemoć pojedinca već i opći duševni odgoj Europljanina koji se klanja hijerarhiji. Istočnjačko mnijenje je drukčije: sve najviše i najdublje jest unutar nas samih. Time se povećava značenje atman-a, jastva. U zapadnjaka, međutim, vrijednost jastva ne postoji. Odatle proizlazi opće podcjenjivanje duše na Zapadu.
Mi živimo u zabludi da uzrok svih nedaća leži vani, i ljudi se više uopće ne pitaju kako i gdje su i sami tome pridonijeli. Duša im se čini toliko beznačajnom te je jedva drže sposobnom za zlo, a kamoli za dobro. Ali ako duša više nema nikakvu ulogu, duhovni se život zaustavlja na površnom životu i nebitnim tričarijama. Kako god zamišljali odnos Boga i duše – jedno je sigurno: duša ne može biti nikakvo samo, već ima dostojanstvo bića kojemu je podarena sposobnost odnosa prema božanstvu. Da bi to unutrašnje viđenje bilo moguće, valja utrti put sposobnosti gledanja.
Počev od francuskog prosvjetiteljstva stvari su naglo prošle nizbrdice; jer kada se taj patuljasti um, što ne podnosi nikakva protuslovlja, jednom probudi, nikakva ga propovijed više ne može prigušiti. Mi još nismo sposobni za različita i protuslovlja duše koje otkrivamo, primjerice, u kvantnoj fizici pa nam put do duše ostaje zatvoren. Put prema cilju na početku je kaotičan i tek postepeno se mogu vidjeti znaci cilja. Put nije pravocrtan, već se čini kružnim. Točnije upoznavanje puta pokazuje da je riječ o zavojitom napretku. Put prema središtu, odnosno, cilju  imaju značenje spasenja. Stoga je uvijek bilo ljudi što su, ne zadovoljivši se temeljnim obilježjem svjesnoga života, idući tako u svoju propast ili izbavljenje – težili za onim praiskustvom vječnih korijena, i očarani nesvjesnim, krenuli u pustinju, gdje su se susreli sa svojom drugom stranom osobnosti koju mi uvijek vidimo kao krivca u drugome.