https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/strucnjaci-o-ucenickom-nasilju-udaljavanje-s-nastave-nuzna-je-mjera-za-ekscesne-ucenike-1191323

Prošireni intervju iz Jutarnjeg lista prije dosta godina i aktulnoj temi obrazovanja:

Jeste li u svojem radu s djecom primijetili povezanost njihova ponašanja i društvene skupine kojoj pripadaju?

Kao ljudi skloni smo etiketiranju gdje pokušavamo pojednostaviti problem, odnosno dati jednoznačan odgovor, ali iskustvo nam govori da tome nije tako. Postoje slučajevi u kojima su socijalni problemi roditelja doveli do zanemarivanja djece koja su onda prepuštena ulici, ali postoje slučajevi gdje djeca bogatih roditelja imaju velike probleme ne samo s ocjenama već i sa svojim ponašanjem. Spomenut ću primjer srednjoškolca iz bogate obitelji kojem sam pomagao u učenju. Njegovi problemi su započeli nakon rastave roditelja, odnosno za njega je to bila trauma koju je pokušavao riješiti neprestanim stvaranjem incidenata na nastavi, gdje su roditelji bili prinuđeni neprestano dolaziti u školu, odnosno na negativan način je pokušavao privući njihovu pažnju. Ono što je bilo vidljivo kod tog dječaka a predstavlja važan problem koji je isto tako vidljiv u savladavanju gradiva jest da je od roditelja bio zanemarivan, zbog čega nije razvio socijalne vještine, a kroz osmogodišnje obrazovanje se provukao s rupama u znanju. Dakle, na ovu situaciju je utjecala ne samo rastava već i rupe u znanju koje su mu stvarale probleme u praćenju nastave što je onda stvaralo negativan stav prema obrazovanju, a on se uvijek mogao osloniti na općenito loš stav društva prema osnovnom i srednjem obrazovanju što potvrđuju i statistike. Statistike pokazuju da u Hrvatskoj nakon završetka škole učenici imaju 30 posto manje znanja u odnosu na one s početka devedesetih. Stoga, problem jest jednim manjim djelom u socijalnim problemima, ali većinom on dolazi iz disfunkcionalnih obitelji koje nisu rijetkost, tj. neka istraživanja govore da je 80 posto ljudi odraslo u disfunkcionalnim obiteljima što predstavlja tabu temu koju spretno zaobilazimo i tražimo trivijalne uzroke problema

2. Je li u zadnje vrijeme došlo do porasta “dobrostojećih” roditelja koji dolaze u školu i vrše pritisak na djecu?

U zadnjih dvadeset godina došlo je do velikog raslojavanja društva što je dovelo do negativnog pogleda prema obrazovanju, odnosno ako bismo trebali pojednostaviti, zavladalo je pravilo: imam, dakle, pametan sam, a to je narcisoidni poremećaj koji je postao pravilo društva. Pod takvom klimom roditelji danas u velikom broju etiketiraju profesore i u narcisoidnom zanosu misle da su njihova djeca najpametnija, ali profesor to ne vidi, pa se često dolazi u školu pokazati mišiće gdje profesor nema nikakvih instrumenata da se zaštiti te se često izbjegavaju razgovori o stvarnim problemima.  Statistički podaci pokazuju da je kod nas kapital imati kuću ili auto, dok kapital ne predstavlja znanje što je suprotno postavljeno u razvijenim zemljama. Iz mojeg osobnog iskustva doživio sam puno takvih incidenta s imućnijim roditeljima, ali obično se roditeljima to obije o glavu jer takva djeca teško upisuju državne fakultete.

3. Možete li mi ukratko napisati zanimljivosti iz vaših znanstvenog rada vezano za nasilje u školama?

To je rad koji se bavi društvenim uzrocima nasilja sa sociološkog i psihoterapijskog vidika, gdje se samo po sebi nameće pitanje nasilja u obrazovanju. Ukratko, ako parafraziramo Hegela, obrazovanje je usmjereno prema osobnom ili duhovnom usavršavanju čovjeka, dok je sadašnje znanje usmjereno prema proizvodnom sektoru. Hegel je još tada  taj način smatrao represivnim odgojem. Prevladavanjem prirodnih znanosti, školski odgoj o kakvom govori Hegel je utopijski, ali zato se moramo i pomiriti sa statistikom gdje je recimo 2000-te godine u Njemačkoj potrošeno 150 milijuna eura za sanaciju štete u školama koju su počinili učenici, a u Hrvatskoj je upotreba opojnih droga kod učenika porasla pet puta u odnosu na početak devedesetih godina. Možda će zvučati čudno, ali kakav je to odgoj u kojem nema predmeta koji tematizira ljubav kao najviši humanistički ideal? Da li je obrazovanje učenika usmjereno da postanu ljudi zrelosti, ili ono slijedi, Lacanovski rečeno, kako da ostvarimo željenu fantaziju pokušavajući pronaći ispunjenje u Drugom (novac, status), što donosi frustraciju zbog neostvarenog i tu dolazi do nasilja u mnogim oblicima. Nasilje učenika samo je posljedica, odnosno ako se pozovemo na Fromma, ideal je imati, a ne biti, što je potpuno suprotno našem psihičkom ustrojstvu.

4. Na što vam se najviše tuže vašie kolege? Imate li neki konkretan primjer?

Navest ću svoj osobni primjer. Bio sam profesor etike jednoj srednjoj školi. U prvom razredu je jedan učenik neprestano maltretirao 20 učenika, a pored oskudnog znanja, bezobraznog ponašanja i kontinuiranog ometanja nastave je mislio i da je najpametniji i nikom nije dao da dođe do riječi. Problem nastaje što se zbog takvih učenika gradivo slabije ili manje obradi tako da učenici željni znanja ostaju zakinuti što se globalno primjećuje pri upisu na fakultete gdje se profesori susreću s kolektivnim manjkom osnovnog obrazovanja. Jednom prilikom kolega iz susjednog razreda bio je maltretiran i ispsovan od učenika, a nakon toga i od oca tog učenika. Pokrenut je postupak za isključenje jer to bi mu bio četvrti ukor. Na sjednici su svi profesori digli ruke za izbacivanje, ali preporuka ravnatelja i Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta je bila da se ipak sve oprosti učeniku. Tako je i bilo. Ovakvo ponašanje i slučajeve doživio sam i u ostalih pet srednjih škola u kojima sam radio, te se ovo smatra normativnim ponašanjem.

 5. Koji su uzroci trenutnog stanja u školstvu i kako bi se ono moglo urediti?

Možemo slijediti primjer Finske koja ima odlične rezultate u svojem obrazovanju, gdje ne dominira sustav nagrade i kazne već upućivanje na kreativni element i razmišljanje što i jest  najvažnije za djecu, kao i interdisciplinarni pristup nastavi. Pošto je to za sada nemoguće, za početak profesorima bi trebalo omogućiti barem slobodu da učenika udalje s nastave jer to im ako ništa drugo daje možda i lažnu nadu da imaju neko rješenje. Drugi, da se preko pedagoga i psihologa od osnovne škole pa do kraja obrazovanja uvede grupna terapija u kojoj bi učenici barem jednom tjedno pričali o problemima i učili se psihološkim vještinama. S obzirom na to da su u školama zaposleni psiholozi i pedagozi, to ne bi iziskivalo dodatni trošak, a dvanaestogodišnje pričanje o problemima statistički je učinkovito. Dokaz su nam grupne terapije koje su polučile uspjeh, no pitanje svjetonazora i zaziranja od psihologije, predstavlja još jednu utopiju.

Nikola Žuvela