Zašto ne čujemo, zašto ne osjećamo a tako toga puno dolazi iznutra, toliko toga se događa u unutarnjem svijetu, u njegovim riznicama. Samo da čujemo, samo da progledamo i uvidimo da je ovo vrijeme u kojem puno toga možemo promijeniti, kako je ovo vrijeme u kojem možemo puno toga očistiti, tako je i vrijeme velikog vanjskog pritiska da to ne pokušavamo. Nažalost većina je potpuno pod utjecajem vanjskog svijeta koji kreira ljušturu, toliko tvrdu da ona Zapadnjake probija jedino kroz karcinom. U starom vijeku ljudi nisu bolovali od ove pošasti modernog doba? Jung je liječio jednog pacijenta u trećem stadiju raka, znojio se na temperaturi od 40 celzija i pacijent je uspio osvijestiti problem, odnosno izliječiti se. Ipak, da li se radi o problemu ili negiranju života, negiranju emocija, negiranju da jednom moramo početi živjeti iskreni život, jer civilizacija je laž. Jedino okretanje prema onom unutra, prema izvoru možemo promijeniti situaciju na bolje. Ovo što nam se događa, pod lupom poreza, nezaposlenosti, krize, jest duboko negiranje života, pa nismo se jučer rodili? Toliko godina smo stvarali kolektivnu civilizaciju i sada nemamo što za jesti, primjerice, Hrvatska može proizvesti kruh za 30 milijuna ljudi. To je farsa u kojoj nam se sama farsa smije, oni postoje jer mi vjerujemo u njih, a onome komu vjerujemo opljačkat će nas jer smo emocionalno siromašni i premalo volimo sebe, pa zašto to netko ne bi i iskoristio. Na jednoj strani su ljudi koji čeznu da budu prevareni, a na drugoj isto tako oni koji sto shvatili, ali se ne žele odreći objekt uživanja i uzimaju od tih vjernika u materijalizam. Ako se čovjek ne nauči odmicati od civilizacije riskira da dobije ‘ine’ bolesti, komplekse, neuroze i depresije. Da ne govorimo kako se to odražava na bračne odnose. Često se govori da brak ne uspijeva da smo različiti, nije istina, većina traži užitak, a malo tko uopće ulaže da se situacija popravi, da daje emocije na svim razinama i da se na taj način obnavlja ljubav. Ta ljubav kada je otkrijemo prema partneru možemo isto tako dati drugima, ali to sramotno naglašavanje novaca i njegove važnosti pomalo je postao klišej bježanja od odgovornosti. Često kažemo: ali stvarno sam u kreditu, nemam posla ne mogu dalje. A pa, ako smo se odlučili tako živjeti, ne možemo sada plakati, jer nismo toliko ni uložili u svoje zanimanje da bi ono predstavljalo nešto na tržištu rada. Budimo iskreni, nismo posvetili svoj život emocijama, a ni poslu, jer da je tomu tako onda bi tako i živjeli. Recimo ovo: ok, odabrao sam da sve u ovom životu kompenziram novcima i sada kada se raspadne moja vizija nalazim se u gabuli, a ono što se sada raspada jest situacija ‘nemam novaca’. To je situacija koja podsvjesno znači nemam emocija. Raspala se samo moja iluzija, godišnja doba i dalje idu svojim tokom, priroda pokazuje svoju prirodnost i samozadovoljstvo. Kada nastaju krize one su odraz ljudskog stanja i vjerovanja koji su se raspali, a mi očekujemo da burze korje moj posao, a mediji što je poželjno u ljubavi. Problem je nastao kada smo bili mali, slušali smo priče o životu od roditelja i društva koji su ponavljali da je novac jedina vizija života i da se do njega teško dolazi. Za nas je besmislena psihologija, rad na sebi, to je nešto što slušamo kroz časopise i knjige, ali da nam se ugasi mobitel, televizor i da nekoliko dana provedemo sami u sobi, problemi bi bili veliki, više ne bi postojao problem kredita, već problem života: činjenica da ne znam što je život i da ne znam kako živjeti. Kada čovjek otkrije da se iza problema posla, kredita ili odnosa krije mnogo dublji i složeniji problem, problem smisla, tad se događa emocionalno rušenje koje većina ne želi. Ako kažemo Europljani a onda i ostatak svijeta se nalazi u inferiornom stanju djetinstva kojeg ne govorimo na glas jer smatramo da bi nekog mogli povrijediti, onda to društvo kada ode u propast povrijedi sebe i druge. Kriza u kojoj smo sada samo je unutarnja kriza, naše emocionalno siromaštvo, umjesto da slavimo što smo napokon slobodni jer nemamo ni prebijene, odnosno da slavimo slobodu, mi plačemo za okovima. Tražimo da ponovno budemo moderni robovi, pod kamerama, kontrolom države, medija, jer ne znam kako dalje. Stoga ne čudite se kada dođu i veće katastrofe, veće nemiri, jer oni dolaze samo zato jer odbijamo živjeti, odbijamo upoznati sebe. Projekcija je to, da je vlada jedini kriterij današnje krize. Kada sam dao sebi mogućnost da vladi i društvu poklonim svoj život, da mi nesposobni ljudi stvaraju uvjete života, pa to je kolektivno samoubojstvo koje mora završiti na ulicama. Svatko tko se bavi imalo psihologijom zna da ovo društvo pokreću opscesne želje prema kojima se kroje zakoni. Mi ne vidimo da smo mi društvu dali svoju naklonost, a ta naklonost se pretvara u vlastitog demona kojeg zovemo modernim riječnikom epidemije rata, ekonomskih kriza. Pojmovi koje koristimo samo su opravdanje da smo svoj svjetonazor premjestili u druge jer ne želimo odgovornost za svoj život prihvatiti. Lakše mi je slijediti sporzume koje sam načinio s društvom da mi stvara okove za budućnost i izigravati žrtvu, nego napustiti sustav vjerovanja koji je lažan, a jedna od laži je da će nam političari donijeti dobro.
Različito su to neki psiholozi označavali, poput Super-ega, Gospodara označitelja koji kada ga ne vidimo postaje fantom. E pa pomirimo se sa fantomom, sve dok ne uhvatite sebe u laži vidjet ćete da parade koja se događa izvana nema puno veze s vama. Ovo je vrijeme istine, a oni koji se pitaju zašto nema istine, zato što je nitko ne želi. Onaj tko govori istinu toga dr društvo riješi, jer ljudi ne žele istinu, pa tako ljudi se radije okreću religiji, jer ona ih mazi, ona im daje sigurnost. To više nije država i vlada, već opet otac postaje religijska institucija s poglavarom. Jasno, u religijama je rečeno što treba činiti, ljubiti čovjeka, jer musliman, kršćanin, crnac, bijelac ne postoje. Kada dobijete infuziju krvi na njoj ne piše od koga je, jer krv je jedna, a naša umska-umjetna podjela drugo. Pokažite mi muslimana, pokažite mi kršćanina, skinite ga do gola i onda recite što je to kršćanin, a što musliman. Kršćani misle ovako, Nijemci ovako, bedastoća do bedastoće. Kada se rodimo mi se samo identificiramo s određenom kulturom i vremenom, ne postoji autentičan kršćanin, ne postoji nacionalnost, to su samo boje identifikacije, jer kada obolimo, pomaže nam liječnik koji ne pita tko smo i što smo, postoji samo činjenica bolesti i onoga tko nam pomaže. Također, ne postoji ni bogataš ni siromah, to su samo trenutne identifikacije, one ne govore tko smo, jer mi nismo ovo tijelo, naša prava priroda je skrivena u nama samima. Kada siromah svati da je bogat, a bogataš da je siromah, dolazi do spoznaje. Stoga ne plačite za odnosima, ne plačite za poslom, ne plačite za novcem, jer prvo priznajmo da nas oni ne zanimaju, da nas oni zanimaju shvatili bi da nas bližnji ne vole, radili bi posao koji volimo bez obzira što nam drugi govore i koliko ću zarađivati. Potrebno je samo doza priznanja da se obmanjujemo.
