Razmišljam o jednom psihoterapeutu koji je živio na početku prošlog stoljeća. Bio je oženjen bogatom nasljednicom, te je tada imao s njom jedno dijete, a kasnije još četvero. Nakon nekoliko godina rada u psihoterapiji došla mu je jedna pacijentica koja je bolovala od histerije koju je izliječio nakon nekog vremena, a kasnije joj je sugerirao da završi kao psihoterapeut što je i učinila. On se opirao činjenici da ga jako privlači čisto zbog profesionalnog kodeksa. U to vrijeme liječio je jednog psihoterapeuta koji je jako sugestivno djelovao na njega. Naime, savjetovao mu je da je sloboda instinkta jedina prava priroda čovjeka iako je zbog takvog ponašanja sam imao problema. Manipulativni ljudi poznati su po uvjerljivosti. Slušajući ga mjesecima i održavajući kontakte sa svojom psihoterapeutkinjom, nije izdržao pritisak i ušao je s njom u strasnu vezu iz koje je, nakon nekog vremena, jedva izašao, a ona se ponijela histerijski. Malo plača i olajavanja i sve je ispalo onako kako bi izgledala neka dosadna ljubavna priča. Ipak, ponovno se vratila u grad i viđanje je ponovno rasplamsalo vezu, ali ovaj je put ona povukla kočnicu i otišla je. Oboje su bili opčinjeni jednim mitom koji kaže da se jedino iz grijeha rađa iskupljenje. Jedina sigurna stvar na koju je nasjeo ovaj psihoterapeut jest jačina transfera ili projekcije koju je izvršila ova psihoterapeutkinja i bivša pacijentica na njega. Tu jačinu strasti koju nije dobivao od svoje žene kao ni određeni intelektualni izazov, vidljivi su i pomalo prividni razlozi koji bi opravdali ovu vezu i nju možemo suditi iz ovog materijalnog kuta. Međutim, dogodilo se nešto neočekivano, nešto što je ovaj mit govorio, odnosno osim iskupljenja koje se dogodilo, otvorio se jedan vid zakopanog dijela njegove osobnosti koji mu je pomogao u njegovoj praksi, a prije do tog dijela nikako nije mogao doći. To je ono što fascinira, ali ne opravdava. Često ne želimo priznati da takve emocije otvaraju nešto što možemo vidjeti u sebi, sagledati se iz drugog kuta, pogotovo ako se radi o dovoljno inspirativnoj osobi. Ovakav odnos smo primijetili kod mnogih genijalnih umjetnika kojima su žene služile kao ‘muze’, točnije, one su bile njihova projekcija Ovaj psihoterapeut je uspostavio kontakt sa svojom Animom koja mu je dala sadržaj nesvjesnog dobiven iz Jastva, njegovog pravog Ja, što nije uspio postići kroz običnu vezu, kao ni kroz psihoanalizu. Istočna filozofija će to objasniti karmičkim razlozima ili karmičkom vezom, no nama nisu dovoljni ti razlozi i potrebna su nam objašnjenja, osim onog da je to bila osoba koju je sreo u prošlom životu i s kojom je imao odnos. Stoga, iz ove priče očito je nekoliko dilema. Jedna od prvih, nije odolio iskušenju i zaštitio pacijenta. Time ju je mogao gurnuti u još teži položaj, što se kasnije pokazalo istinito, ali već u drugom navratu, nju je to dovelo do profesionalnog napretka. Naime, to je moglo završiti puno lošije. Da li je tu on dobro procijenio ili nije? Ne radi se toliko o uspješnoj procjeni koliko o činjenici da svaki pacijent vrši jaki transfer koji je toliko snažan i jak da svatko tko ga u praksi osjeti, teško mu može odoljeti. Time je pokazao infantilnost i refleksiju vlastite Sjene. Naime, nakon što ga je ostavila priznao je da je malograđanin koji je došao iz malog sela i kojem je imponiralo bogatstvo supruge kao i titula koju je stekao, a opet, negativno iskustvo ga je dovelo do te samospoznaje. Iako je njegova žena znala za tu aferu, ostala je u tome, a prave razloge ne znamo pošto se sve to događalo na početku prošlog stoljeća. Integracija tamne strane očito je nešto što nerazumijemo kao civilizacija, ovo je jedinstveni primjer kako identifikacija s personom ili maskom može biti pogubna pa onda i u izboru partnera. Stoga, nitko nije lišen pogrešaka ukoliko nije raskrstio sa svojom tamom ili jednostavnije rečeno, s laganjem samoga sebe. U ljubavi često činimo pogreške jer se, s jedne strane razvijamo, a s druge, unosimo sve neriješene konflikte i životna pitanja koja prenosimo na partnera. Ovaj primjer govori ne samo da je krivi korak katkada dobar već i to da dođemo do zornijih dijelova sebe u kojima je potrebno upravo kroz grešku vidjeti sebe.
Kako vidimo, život nije ravna linija, a naše projekcije su jako žive, hvataju nas u klopku, gdje nam se svidi netko s karakteristikama koje vidi samo naše nesvjesno te vrši snažnu projekciju u kojoj smo doslovno ‘bolesni’. Većina nas je bila u takvoj situaciji a neki i nekoliko puta, ali kada svjesnost poraste, ta klopka nesvjesnog gubi na snazi i projekcija Anime (podsvjesne žene) ili Animusa (podsvjesnog muškarca) postaje slabija s čime raste i naše zadovoljstvo. Mnogi imaju pozitivni obrazac pa misle da taj afekt ne postoji, međutim, nesvjesno nas brzo uvuče u svađe, jer projekcije onoga što želimo počinjemo podsvjesno vršiti na partnera. Kada se nađe tu još dijete i posao onda je pritisak ludila velik, a da ni sami ne znamo što nam se događa. Ovo je ispit na kojem padaju svi Zapadnjaci i ništa se po tom pitanju neće izmijeniti jer pokušavamo problem rješavati materijalnim metodama. Recimo, nađemo se u braku, žena stalno govori mužu kako ne zna staviti košulju na mjesto, te da već s toliko godina mora odrasti, da bi trebao pokazati više odgovornosti itd. On njoj govori da je stalno nezadovoljna, da ne dobiva od nje pažnju koju je prije imao, da se uopće ne ponaša ženstveno od kada je došlo dijete. Optužba na optužbu a zajednički nazivnik je nezadovoljstvo u kojem ni jedan ni drugi ne znaju što im se događa. FRUSTRACIJA jedna od najvećih karakteristika Zapada, a kada se ona događa u njoj nema ničega što bi predstavljalo racionalno, odnosno ljudi su toliko opčinjeni ovom situacijom da na nju nemaju nikakav odgovor. Nekako stalno se očekuje da infantilnim metodama promijenimo nešto što traži napuštanje djetinjeg ponašanja. Među tim infantilnostima spada i uzrečica ‘budi ozbiljan’ što nije ništa drugo nego li uplašenost. To ne znači da trebamo postati religiozni ili čitati ‘ozbiljne’ knjige, to znači napustiti očekivanja od partnera, a onda kada ga otpustimo ne tražiti ta očekivanja u susjednom dvorištu ili novom autu. Ovo je proces koji se događa isključivo u nama samima nipošto negdje vani i ne zahtjeva nikakve vanjske promjene, osim, ako se ne radi o poslu koji može biti izvor našeg stresa.
