Sinhronicitet je nova, odnosno stara pojava koja razvojem kvantne fizike i psihologije pokušava pronaći svoje mjesto u znanosti. Ovu pojavu na Zapadu prvi je primijetio Platon odnosno Leibniz koji je uveo pojam sinkroniciteta, da bi tokom stoljeća bila zaboravljena i ponovno otkrivena razvojem Jungove analitičke psihologije i kvantne fizike. Na istoku je otkrivena mnogo ranije, odnosno pojavom filozofije Lao-cea, a podudarnosti kvantne fizike i istočne filozofije najbolje su prikazali svojim istraživanjem Bhor, Heisenberg i Bhom (vidi: W. Heisenberg: Fizika i metafizika, F. Capra: Tao fizike). 

            Razvojem znanosti neminovno je došlo do novih otkrića koja su promijenila staru sliku svijeta. Galilei, Kopernik, Newton i dr., pioniri znanosti uveli su civilizaciju u novo doba, rušeči tadašnje spoznaje o prirodi. Ovo stoljeće svakako je postalo znamenito po razvoju kvantne fizike te Freudove i Jungove psihologije. Sinhronicitet povezuje događaje naizgled nepovezane uzročno – posljedičnom vezom, ali koji se odigravaju u istom vrijeme. Takve događaje nazivamo slučajnima. Međutim, upravo je taj slučaj ono što je stvarno, nasuprot pravilnom obrascu koji je gotovo iznimka. Prema Jungu, otkrića moderne fizike su izazvala značajnu promjenu u znanstvenoj slici svijeta, i to time što su razbila apsolutnu neospornost prirodnog zakona i učinila ga relativnim. U području vrlo malih količina prirodni zakoni se ne ponašaju prema svojim zadanim pravilima, u takvim slučajevima vlada načelo sinhroniciteta (smislena slučajnost), gdje nam određeni znakovi, simboli, ili snovi govore o nesvjesnim gibanjima koja će se uskoro pojaviti u našem svjesnom životu.

U makrofizičkom svijetu uzalud ćemo tražiti ne-uzročne dogaÄ‘aje, i to iz jednostavnog razloga Å¡to ne možemo zamisliti dogaÄ‘aje koji su povezani neuzorčno i koji se mogu objasniti ne-uzročno. Ali to ne znači da takve pojave ne postoje. Njihovo postojanje možemo dokazati statistički, a ako sumnjamo u statistiku, onda je nužno ukinuti mnoge grane znanosti koje se upravo zasnivaju na njihovim izračunima. Uzmimo primjer kojeg navodi Jung, kako bi shvatili Å¡to uopće znači sinhronicitet: ”Danas je petak. Za ručak imamo ribu. Netko je uz put podsjetio na travanjsku ribu. Prije podne sam načinio biljeÅ¡ku: ‘ Est homo totus medius piscis abo imo.’ Popodne pokazala mi je jedna pacijentkinja koju mjesecima nisam vidio, nekoliko upečatljivih slika riba, koje je crtala u meÄ‘uvremenu. Uvečer su mi pokazali stolnjak na kome su  bile izvezene ribe. U rano prijepodne,  nekadaÅ¡nja pacijentkinja koju godinama nisam vidio ispričala mi je svoj san u kojem je stojeći  na morskoj obali spazila veliku ribu koje je plivala direktno prema njoj i tako reći pristala kraj njenih nogu. PiÅ¡ući na jezeru, poÅ¡ao sam nekoliko koraka k kamenoj ogradi i na tom zidu nalazila se mrtva riba dugačka 30 cm. U to vrijeme bavio sam se proučavanjem poviješću simbola ribe.”

Kineski mudraci oslanjajući se na hipotezu jedinstva prirode, pretpostavili su da se jedna stvarnost izražava kako u psihičkom tako i u fizičkom stanju. Najbolji primjer toga jest I Ging koji predstavlja gibanje cjeline prirode koja je ujedno i unutarnje gibanje u čovjeku, odnosno sinhronistički su povezani. Jin I jang su dualnosti koje prema Kinezima predstavljaju izvor svih stvari. Upravo u kvantnoj fizici kod fotona se javlja dualnost (ne zna se kada će foton priječi u česticu ili val) prema kojoj je kvantni fizičar N. Bhor došao do analogije s kineskom filozofijom.

Jung je sinhronicitet dokazao poznatim eksperimentom ESP u kojem su pojedinci pogađali o kojoj se karti radi na daljini od nekoliko tisuća kilometara. Ipak, ovaj eksperiment koji je statistički dokazao postojanje sinhroniciteta do danas nije uzet za ozbiljno. Postoje mnogi takvi eksperimenti koji ruše znanstvene teze, međutim  nužno je shvatiti da živimo u svijetu znanstvenih hipoteza, a ne dokazanih istina. Lovačka društva preživljavala su na načelu sinhroniciteta, gdje su shamani kroz znakove, simbole i vizije liječili, a onda i tražili životinje za prehranu. Zar je moguće opstati 30 000 godina na velikim prostranstvima poput Sjeverne Amerike, a da životinje tražite svojim okom, a da ne govorimo o Siuxima koji se nisu micali s jednog mjesta, a toliko dugo su uspjeli živjeti i prehraniti svakodnevno nekoliko tisuća članova. Iako pojmovno nisu znali što bi značio sinhronicitet, oni su ga živjeli svakodnevno i bez njega je život bio besmislen. Njihov način života je obilježen intuicijom, dok je naš razumom, pa su nam i polazišta drugačija. Sinhronicetet je činjenica, međutim on nam se čini nemogućim zbog toga jer mi živimo u svijetu znanosti i pokusa, mi se odgajamo da ne vjerujemo već da ispitujemo. To je problem kulture, a ne vjerodostojnosti u ovom slučaju sinhroniciteta.