U procesu sazrijevanja postoje Äetiri najvažnija arhetipa: Sjena, Anima, Animus i Selbst (Jastvo). Selbst (Jastvo) predstavlja cjelovitost naÅ¡e psihe, a proizlazi iz kolektivnog nesvjesnog i njegova spoznaja znaÄi zavrÅ¡etak integracijskog procesa, jer Selbst ili Jastvo sadrži sve arhetipove i u konaÄnom obliku ono predstavlja nas same kada smo potpuno osvijestili sve aspekte naÅ¡e osobnosti. To je i konaÄni cilj koji stoji pred svakim Äovjekom. Sve Å¡to nam se dogaÄ‘a u životu ide za tim da se spomenuti arhetipovi neprestano projiciraju, a mi ih osvjeÅ¡tavamo svjesno ili nesvjesno. Kada promatramo ljude oko nas, vidimo da taj proces i nije tako lak i jednostavan, odnosno većina ljudi smatra da problem nije u nama samima već u svijetu koji je nepravedan, dok svoje sudove gotovo nikada ne dovodimo u pitanje. To je prvi korak koji Äinimo u otkrivanju Sjene, odnosno projekcije krivca koju ćemo kasnije objasniti.
Mnoge psiholoÅ¡ke metode glavnim problemom smatraju odnos izmeÄ‘u djeteta i roditelja. Prema Jungovoj terminologiji to je suoÄavanje sa Sjenom. Takva psiholoÅ¡ka fiksacija brani se tezom da je ona opravdana, jer je pragmatiÄna i pomaže ljudima kod odreÄ‘enih problema. Psihologija je empirijsku metodu preuzela iz filozofije, kao i druge znanosti, ali time je olako htjela preskoÄiti probleme s kojima se muÄila i filozofija, a to je da spoznaja stvarnosti nije neÅ¡to Å¡to se spoznaje samo intelektom. Naime, mnogi filozofi svojim su empirijskim metodama utrli put znanosti, ali problem je nastao kada je znanost poÄela naivno pretpostavljati da će rezultati dobiveni istraživanjem odgovarati naÅ¡im logiÄkim konstrukcijama. Revolucionarne promjene u istraživanju, koje su unaprijedile znanost, unijeli su kvantni fiziÄari i time pokazali koliko je potrebno pažljivo i bez predrasuda pristupati dobivenim rezultatima istraživanja. Ipak znanost je ‘prometejski mit’, u kojem je Äovjek znanost iskoristio za materijalno savrÅ¡enstvo, želeći na Zemlji stvoriti raj, a Äovjek u konaÄnici ostaje iracionalno biće koje sanja o savrÅ¡enstvu. U danaÅ¡njem vremenu, on vjeruje da će kroz savrÅ¡ene stvari i tehnologiju doseći to ispunjenje. Kao zaljubljeni Narcis Äovjek hoda prema svojem kraju i tako opsjednut kolektivnim slikama ne uspijeva sagledati odraz koji je sam stvorio. Znanstveni pristup okrenut je prema objektu, gdje se ne pretpostavlja da je subjekt taj koji unosi mnogo krivih predodžbi u sliku stvarnosti i time iskrivljuje percepciju stvarnosti.
Jung je uÄio da se nesvjesno dijeli na individualno i kolektivno nesvjesno. Individualno nesvjesno odnosi se na potisnute emocije u razdoblju odrastanja, dok kolektivno nesvjesno predstavlja riznicu svih naÅ¡ih ostataka kako predaka, tako i onog religijskog i iskonskog u nama u kojem centralnu ulogu ima Jastvo (Selbst). Uz pomoć pojma Jastva (Selbst), Jung pokuÅ¡ava opisati cjelovitost ukupne Äovjekove osobnosti. PsihiÄka cjelokupnost sadrži nesvjesne i svjesne dijelove kojima Jastvo, kao srediÅ¡te osobe, upravlja i objedinjuje ih. U tom smislu Jastvo je arhetipski faktor ureÄ‘ivanja svijeta slika u duÅ¡i. Ono nam se javlja u brojnim slikovitim i simboliÄnim izražajnim oblicima. Jastvo je psihodinamiÄki faktor posebne numinoznosti. Jung Äesto ukazuje na to da svijest ne smijemo izjednaÄavati s Jastvom, jer to može dovesti do patoloÅ¡kih fantaziranja o nadÄovjeku.
Problem većine ljudi odvija se na razini individualnog nesvjesnog, Å¡to znaÄi na razini prihvaćanja vlastitih projekcija kao sadržaja svoje duÅ¡e, a ne traženja krivaca u ovome svijetu. Drugi dio nesvjesnog pripada kolektivnom nesvjesnom i sadrži dijelove osobnosti do kojih su ljudi u proÅ¡losti dolazili uz već nam poznate razvijene sustave kao Å¡to su: alkemija, kršćanske meditacije, osmeroÄlani put yoge, budistiÄke i kineske tehnike samorazvoja. Zbog premalo znanja o posljednjem sloju nesvjesnog, takav se put Äesto bezrazložno mistificira, krivo tumaÄi i a priori odbacuje kao put luÄ‘aka i zanesenjaka, a ne razvitka cjelovite ljudskosti. Dijagnosticiranje problema najteži je zadatak koji nam, ako je dobro obavljen, omogućuje pravilan pristup nesvjesnom i njegovoj manifestaciji u naÅ¡oj svijesti. Veliki filozof Wittgenstein prouÄavajući povijest filozofije doÅ¡ao je do zakljuÄka da probleme treba lijeÄiti. Freud je problem Äovjekove nedoraslosti pronaÅ¡ao u njegovoj narcisoidnosti i sebiÄnosti, koja je najizraženija u pubertetskom razdoblju u kojem otkrivamo sebe i stvaramo sliku o sebi. Svako produljivanje takvog stanja donosi neurozu, a ako ona prijeÄ‘e u kolektivni obrazac ponaÅ¡anja (kao u naÅ¡oj civilizaciji), govorimo o bolesti druÅ¡tva.
Nikola Žuvela