Ono što vidim u drugome

Kada su u pitanju odnosi obično pretpostavljamo da su nam oni jasni, ali nerijetko ni naš partner niti mi ne razumijemo svoje pogreške i zbog toga se najčešće kao jedino logično rješenje nameće rastava. Međutim, proces kroz koji smo došli do tog stanja nerazumijevanja u većini slučajeva nam nije jasan. Mi živimo prema društvenim obrascima i naše razmišljanje usklađujemo prema društvenim normama, a ne prema onom što mi zaista mislimo i želimo. Stoga ne razmišljamo zašto biramo baš takvog partnera, odnosno zašto smo izabrali osobu za koju kasnije kažemo da nas ne razumije. Radi se o jednoj te istoj osobi koju smo susreli davno prije, ali mi ne priznajemo takvo objašnjenje i okrećemo se već ustaljenom društvenom obrascu – optuživanju. Idealne slike koje u dodiru sa suprotnim spolom u nama izazivaju osjećaj božanskog, isključivanja iz realne stvarnosti, osjećaj da smo ponovno otkrili izgubljeni dio sebe, predstavlja ono što zovemo ljubav. Idealni partneri nalaze se u našem nesvjesnom, u našim projekcijama raja, u kojem tražimo sjedinjenje s prvobitnim. Ali kao i u svakoj projekciji, ne vidimo osobu. Carl Gustav Jung, švicarski psihijatar i Freudov učenik smatra da svaki muškarac u sebi posjeduje nesvjesni arhetip žene, odnosno svaka žena posjeduje u sebi nesvjesni arhetip muškarca. Dakle, kada se zaljubljujemo u drugoga, nesvjesno se zaljubljujemo u svoju projekciju. Ta idealna druga polovica je arhetip, živa nadnaravna slika koja, katkada, može izazvati opasna opsesivna stanja čak i ubojstva o kojima svakodnevno čitamo u novinama. Arhetip je autonoman i najčešće nam kroz roditelja suprotnog spola određuje karakteristike partnera, pa tako, često imamo slučajeve u kojima otac zlostavlja kćer, a kasnije kćer ponovno izabire zlostavljača za muža. U našem najranijem životu sliku svijeta zamjenjuju roditelji i njihov pogled na svijet. Stoga mi djelomično osvješćujemo arhetip suprotnog spola u kojem otac ili majka prvotno predstavljaju dio nesvjesnog arhetipa, dok većinom drugi dio ostaje neosviješten. Spoznaja emocionalnog života i oslobađanje od autonomnosti arhetipa kao nečeg što se postupno razvija od stanja narcisoidnosti do nesebičnosti jest cilj koji čovjeku omogućava da prihvati sebe i svijet. Onoliko koliko mijenjamo sebe i uspijevamo prihvatiti partnerova različita stajališta od naših, toliko mijenjamo i odnos prema svijetu. Stoga je nemoguće izgraditi dobar odnos s partnerom ako ne postoji dobar odnos prema svijetu. Upravo je to segment koji nas odvaja od narcisoidnosti, odnosno pokušaja da podređujemo svijet prema svojim željama. Otkrivanje narcisoidnosti omogućuje nam da nadvladamo mit o Edipu koji nije htio prihvatiti odgovornost i naivno se vratio majci, odnosno hedonizmu. Međutim, povlačenje i bježanje od odgovornosti donosi opasnost, tj. prisilnu neurozu i depresiju i na taj način postajemo civilizacija koja voli stvari, u nemogućnosti da prepoznamo kako stvari predstavljaju kompenzaciju za emocije. Objekt voljenja postaju stvari, jer stvari se lakše kontroliraju od odnosa.  U procesu sazrijevanja kroz odnos sa svijetom i drugima spoznajemo tko smo i čemu se možemo nadati. Ono što je bitno istaknuti, jest da svi odnosi i problemi koji se u njima stvaraju imaju za cilj da čovjeka usmjeri prema unutrašnjem središtu, tzv. Jastvu, koje predstavlja cjelovitost psihe, jedinstvo svjesnog i nesvjesnog.