U onome Å¡to mi podrazumijevamo pod ‘ja’ puno je nedorečenosti i rupa. Ako je ‘ja’ ispunjen u odnosu, fali mu Å¡to nije ispunjen u poslu, ako se ispuni u odnosu i poslu onda mu fali viÅ¡e novaca, itd… Kada započnemo priču o onom Å¡to nemamo, ispod toga se skriva ljubomora, želja da se zadobije ono Å¡to navodno nemamo tražeći ispriku u nesretnim okolnostima. Ako odemo s nekim tko nam se sviÄ‘a na kavu, iako uživamo u razgovoru, ego će reći: ne valja jer nismo u krevetu. Eko je pokvarenjak i od cijele planete radi budalu, jer govori protiv svega  onoga Å¡to nas čini sretnim.

Većina stvari koje želi ego donose nesreću i ne uživamo u tome osim nekoliko trenutaka.  Ego uvijek traži ono čega nema, ali ništa ne čini da bi dobio ono što mu treba jer napor ga tjera na davanje, a to je smrtni grijeh jer se topi njegova fantazma, izmišljena slika idealnog života, a napaja se od toga da nam govori da smo nesretni i da nam uvijek nešto fali. Ovo je inače najveća tajna života. Kada je uklonimo vidjet ćemo da je s nama sve ok, a da ostali kao papagaji ponavljaju kuknjavu oceanskih razmjera koja ako pogledate logički, nema nikakvog utemeljenja.

 Ako koji slučajem analizirate snove, i primjetite nadreÄ‘ene figure (arhetip oca-animus) one predstavljaju da na javi joÅ¡ uvijek tražimo autoritet u drugome. Ovoj činjenici se civilizacija  podsmjehuje i prezire jer je strah od promjene dubok, pa ćemo učinit sve kako bi ismijali psihu i njene zakonitosti. Egoizam je religija ali je pogubna jer ego je fantom, praznina. Ono Å¡to smatramo naÅ¡im ja samo je konstrukcija druÅ¡tva, dok pravo Ja ne osjeća ljubomoru, nema sebičnost, ne slijedi poruke na ekranu u kojima mu govore kako da pomaže, kako da živi. Pravo Ja živi samo ono Å¡to osjećamo u sebi. To je jedan od najvećih izvora, trajna sreća koja viÅ¡e nije osjećaj promjene već srediÅ¡te života. Tako lagano, a tako daleko jer napustiti uvjerenje u kojem smo se lagali toliko godina bolna je promjena. Govor ‘prijatelja’, druÅ¡tva, preveliki su uteg uvjerenja  i zato se vraćamo na mantranje vlastite nesreće u kojoj smo ispleli niz kvazi argumenata nemogućnosti. To je odabir, nipoÅ¡to nesreća, mi se odlučujemo za nesreću, dok, suprotno onome Å¡to život jest zaboravljamo da jedino živimo ako istražujemo i dopuÅ¡tamo kreativnosti da dominira naÅ¡im životom. Najčešće nas strah i njegova bliska roÄ‘akinja tjeskoba sprečavaju u onome Å¡to bi nas usrećilo. Veliki nam se dio života sastoji od obećanja koja smo dali sami sebi, ali ih nismo ispunili. Život je utrka s egom, on uvijek pobjeÄ‘uje jer potroÅ¡i cijelu naÅ¡u energiju a nakon toga ostaje samo neispunjenost i čangrizavost. Sve to može zavrÅ¡iti ako život počnemo temeljiti na tome da ne moramo biti u pravu i dokazivarti iÅ¡ta drugome, odnosno da energiju troÅ¡imo za sve one stvari koje nemaju veze s dokazivanjem i natjecanjem kao ni troÅ¡enjem vremena za dodavanjem bilo čega na ono Å¡to smo dobili roÄ‘enjem.