Brak na Zapadu
Kada bismo govorili o braku na Zapadu, onda kao da govorimo o znanstvenoj fantastici, pošto je stopa razvedenosti takva da bi se i plemenski čovjek zapitao što je ovim ‘civiliziranim’ ljudima. No šalu na stranu, radi se ipak o malo većem problemu nego li on izgleda kao, lako rješiv. Naime, danas se puno priča o tome da je za loš brak odgovorno vrijeme kojeg parovi nemaju za sebe, da nema razumijevanja, da su prevelika očekivanja od društva pa onda i parova između sebe. Neki govore da je prag sreće podignut i da smo društvo koje pod pritiskom očekuje sreću koju ne može donijeti materijalni probitak, ali svi zajedno prešućujemo tu dogmu i taj tabu, gdje i sami pokušavamo kroz materijalni prosperitet osigurati dobar brak. No situacija je malo drugačija i neće uskoro biti riješena, jer za to je potrebno temeljita promjena pogleda na stvarnost što je moguće koliko i čovjekova misija da se iskrca na Pluton. Iako malo parafraziram, ali nužno je sagledati ovaj problem upravo onako kakav on jest a ne se zavlačiti pričom i vjerovanjima, jer one su čovječanstvu donijele puno ratova. Radi se samo o čovjekovom osvješćivanju vlastitih projekcija, jer ako žena kaže svi muškarci su isti, ili, muškarac kaže, s ženama nikada na zelenu granu, radi se samo o raspoloženjima i projekcijama onoga što želim, ali to ne vidim u samome sebi. Muškarci su danas cure, koji nakon tridesete neosviješteni postaju opsjednuti svojom Animom, ženskom stranom, skraćeno, melankoličan je, ništa mu se ne da, kritizira i njom se ograđuje od svoje odgovornosti da je još uvijek dječak koji ne želi odrasti i vidjeti da može imati realnu ženu, a da bi to mogao mora oživjeti mudrost koju mu nalaže njegovo nesvjesno kao životni zadatak. Žena, pak, na Zapadu, ili se potpuno identificira s ulogom Velike Majke i postaje prava mama koja ima kontrolu nad svime, a pod svojom maskom sakriva volju za moć i kontrolom, ili taj nagon atrofira i zbog složenosti odnosa okreće se svojem Animusu, postaje ambiciozna i kroz ambiciju traži potvrdu svojeg ega. U konačnici jedan i drugi kompenziraju svojim statusom emocije, jer nisu sposobni za odnose. Žalosno je što su u svoj egoizam uvukli i djecu pa to ne izgleda sasvim lijepo, a opravdanja u kojima pravdamo svoj kompleks noja koji ne želi rješavati probleme i vrapcima na grani jasno je da se radi samo o negaciji da je unutarnje sazrijevanje nužno. Ovdje ne govorim samo o rastavama već i o ljudima koji su u vezi i kojima su djeca bijeg od stvarnosti kao i element posjedovanja u koji ugrađuju sve svoje ambicije, pa tako dijete već od malena raste atrofirano, odnosno, zna da neće biti prihvaćeno od roditelja ukoliko ne zadovolji standarde njih samih. Djeca su inače loša jer imaju loše ocjene? Laž nad lažima, ali svi prešućujemo ovu dogmu, jer smo nesigurni i pritišćemo djecu, da vjeruju u nešto što nije istina. Jednom mi je rekao dečko koji je išao u šesti razred: znate mi idemo u školu na odsluženje kazne, a da nismo za ništa krivi. Nas zanima i priroda, ali samo kao bijeg od stvarnosti. Sve dok ne nadiđemo muško ženske identifikacije, a to znači da svakodnevno mijenjamo svoje stavove ne da ih potiskujemo već da ih preispitujemo, možemo učiniti veze zadovoljavajućim. Mi smo odbacili tradiciju, a onaj tko je u tradiciji ima barem obrede koji ga štite od najezde nesvjesnog. Zapadni čovjek to nema, ali je ostao nesvjestan, gdje ga ono razapinje kao orao Prometeja. On je te sile otvorio a onda od njih i nastradao tako što se osjeća bespomoćnim, depresivnim i nimalo sretnim jer nije osvijestio svoje projekcije-arhetipsku stvarnost koju prenosi na svijet, ali on mu kao ‘fol’ uvijek izbjegne. To me podsjeća na ljude iz sportskih kladionica: uvijek me zezne jedan par. Mi težimo uspjehu, a htjeli bismo ljubav, a jedno drugo isključuje, jer onaj tko ulaže u uspjeh, emocije nisu važne. Zapadni čovjek želi biti mali bog kojem će se diviti drugi, ali nikako mu to ne uspijeva, podsjeća na vladare,koji, kada padnu, nitko za njih ne zna. Kako će se iz te šuplje logike stvoriti ljubav, a na tome počiva cijela Zapadna ideologija opsjednuta srećom koja uvijek izmiče, a odnosi dolaze kada se sreća ostvari. No, sve dok se ne sruši ova vjera, teško da će čovjek do ljubavi i odnosa. Anima i Animus kao podsvjesne figure u nesvjesnom previše su moćne, odnosno muškarci su u potrazi za svojom Animom, ali su je izgubili, jer muškarac je odbacio svoju mogućnost razlučivanja, a žena je odbacila mudrost i davanje. Pošto se mi ne možemo više ostvariti putem religije, jer u nesvjesnom više nema tih simbola, zapadnjaku ostaju jedino revno osvještavanje ovih nesvjesnih činjenica koje mu kucaju svaki dan na prozor, ali on ne želi vidjeti, već projiciramo, očekujemo od svijeta ili Boga da učini nešto što mi ne želimo. Kako nam itko može pomoći kada ne želimo pomoć.
