Današnjim danom započinje veliki ispit svih veza, odnosno ovo je kolektivna konstelacija koja će izvući na vidjelo sve ono što zovemo ljubavlju, tj. da li smo spremni za taj ideal, ili zapravo ispod njega skrivamo mnoge lažne predrasude, mnoga očekivanja koja sami nismo spremni ispuniti. Često čujemo riječ ne dobivam ljubav, ali da li čujete rečenicu dajem ljubav, kako volim, voljeti je moj život, dio ljubavi. Da li živim ljubav, da li je ona moj jedini ideal, ili je moj ideal ono što drugi žele, ono što su mi rekli što je ljubav. Da li on, ili ona doista žele ljubav ili vole ono što žele voljeti. Zar nismo svi to prošli, osjetili da nas partner ustvari i ne poznaje, ne sluša toliko, odnosno ne želi ni znati tko ste. Ova konstelacija govori o tome i zato mi djeca narcizma i njegovog brata hedonizma volimo uljepšanu sliku ono što smatramo da ljubav jest. Daleko od očiju javnosti, prijatelja i društva jedino možemo početi voljeti sebe, bez osuda, takvim kakvim jesmo. Ako želimo ljubav iz časopisa, u sljedećih godinu i pol lako će se taj ideal raspadati. Najbolji savjet je smanjiti imperativ, utišati glas koji govori o brzini, o neprestanom kritiziranju sebe sama, umjesto da slušamo sami sebe, koliko god nam se to činilo teškim. Sjesti, disati i slušati, čežnja će se pojaviti, ali pustimo je i poslušajmo što se događa nakon čežnje. Afekt ili čežnja da nekog zagrlimo nas tjera na akciju, ali onu programiranu ljubav, sa obiteljskim obrascem u kojoj čeznutljivo tražimo kako ćemo se opet programirati roditeljskom ljubavi i na taj način nikada ne dopustiti razvijanje svoje ljubavi, odbacujući tako sebe. Ova konstelacija donijet će mnoge probleme između država, probleme u odnosima na poslu, ali onaj najfiniji i najosjetljiviji dio koji će govoriti i čistiti kroz odnose, teško ćemo zapažati. Mi vidimo tek onu najgrublju  razinu kada se odnos počne raspadati ili kada započne svađa, ali ne vidimo veliki niz krivih koraka, uspoređivanja osobe sa svojom slikom ljubavi a to je ništa drugo nego zaljubljenost u sama sebe iz koje dolazi neminovna frustracija koja se pretvara u odbijanje života, ili kako je Isus rekao, neka mrtvi pokapaju mrtve. Dakle, ako želimo ljubav potrebno je u onoj tišini dopustiti drugom djelu da progovori, on će upućivati na ljubav gdje nikada nismo htjeli ni pogledati, davati nam naputke gdje ćemo zaviriti a gdje nas je možda i sram pogledati. I onda se događa taj križ kojeg smo uspoređivali s mukom, a on je ustvari razapetost između napuštanja društva i straha kada nakon pogleda drugačije ljubavi o kojoj društvo ne govori, predstavlja događaj koji mnogi ne žele ni pogledati jer društveno prihvaćanje i programirana ljubav koja je osuđena na frustraciju kod većine ne želimo vidjeti kao vlastitu propast. Oni koji su ugledali ovu drugu ljubav, društvo gubi značaj, a ljubav postaje smisao, ali ne onaj naivni, već ona budi najdublju inteligenciju. Tada i ljubav prema partneru gubi nelagodu i tada nam se i događa da partnere koje smo imali počinjemo sagledavati i vidjeti što smo voljeli, a što je partner volio u nama. Više nas nije strah pogledati jer smo se prije bojali pogledati svoju ispraznost. Ovaj tranzit nam pokazuje što zapravo volimo  i on nije kompromisan, pa i ono što će pokazati neće imati boju smo željeli, ali imat će nekoliko razina iz kojih možemo promatrati razvijanje ljubavi u nama.