Igra planeta često je nezamijećena od našeg mišljenja jer nas racionalnost navodi na potiskivanje svega onoga što dolazi iz duše i što se ne slaže s racionalnošću. Takvo potiskivanje opasno je jer je odgovorno za mnoge bolesti,  neuroze i depresije, iako nam racionalnost ne nudi nikakve odgovore. Alkemija je u središte stavljala čovjeka ali ta alkemija se sastoji upravo od onog najljepšeg zaljubljivanja, od vjenčanja muškog i ženskog, svjesnog i nesvjesnog, logosa i erosa i zato zapinjemo na tom pitanju. Racionalnost nam ne dozvoljava da zakoračimo u mističnost, jer bi time napustili sigurnu utvrdu dominacije koja proizvodi represivnost. Lišeni ljubavi, lišeni ljepote života, dominacija racionalnosti nas porobljava, ali ono što ljudi ne znaju, a čak im to govori materijalizam okupljen oko psihoanalize da mi dragovoljno prihvaćamo robovanje. Klanjamo se onima koji nas zakonima pritišću svakodnevno, cijede na svakom koraku, poskupljuju nam energiju koja nam život znači, ali nitko se ne pita kako i zašto se klanjamo nesposobnima dajući im cijeli svoj život na odlučivanje. To je racionalnost kojoj smo poklonili život, dok, s druge strane, alkemiju, yogu i astrologiju koji kucaju iz nesvjesnog ili dubine duše odbijamo na način da čim dobijemo novac, okrećemo se zatomljivanju tih signala koji dolaze iz dubine duše ili Jastva.

   Alkemija je nastala u Egiptu, u srednji vijek je doÅ¡la preko arapskih tekstova i njen utjecaj je ostao jak tokom čitavog renesansnog razdoblja. Njen ezoterični simbolizam bio je dio opće kulture svih pismenih ljudi sve do sedamnaestog vijeka, kada je znanost preuzela njene termine i tehnike. Primjerice, 95 posto djela koje je napisao M. Newton bila su alkemijska. Alkemija je, kao i astrologija, stigmatizirana i danas to čine sve religije, a znanost pogotovo, uz blagoslov većine. Alkemija nije bila samo potraga za formulom koja će olovo pretvoriti u zlato, to je unutarnji proces koji nam se dogaÄ‘a kroz život gdje transformiramo svoje nagone i instinkte u zlato prosvjetljenja. To je bilo filozofsko traganje za kreativnim tajnama prirode. Jung govori o alkemiji ne samo kao o “majci kemije” već kao proces koji prikazuje čovjekovo potpuno osvjeÅ¡tavanje. Alkemijski proces težio je tome da transformira prima materiu, ili kaos promjenljivih supstanci, u vječni i nepromjenljivi “filozofski kamen”. Ovo usavrÅ¡eno biće bilo se simbolički predstavlja kao androgin, rebis (“dvostruka stvar”). Dakle,  cilje je postizanje spoja u kojoj je čovjek spoj muÅ¡kog i ženskog (hermafrodit), a u sebi sadrži sva četiri osnovna elementa, zemlju, vodu, zrak i vatru. Sinteza suprotnosti u vodenoj “kupki” opusa bila je hierosgamos ili coniunctio (“sveti brak” ili “jedinstvo”), “kemijsko vjenčanje” muÅ¡kog i ženskog.

   Alkemičari su dali naziv “Merkurijus” alegorijskom hermafroditu koji je sadržao sve dijelove ovog procesa. Merkurijus, koji se prvi put javlja kod Shekspira je androgini duh personifikacije, živi primjer viÅ¡estruke osobnosti. Merkurijus posjeduje verbalnu pa stoga i mentalnu snagu. Shekspirove velike merkurijske androgine su Rozalinda i nakon nje Kleopatra, sa svojom muÅ¡kom voljom. Njihova glavna osobina je žustri duh, zasljepljujući, pobjednički, euforičan, u kombinaciji sa brzim promjenama lika. osloboÄ‘ena žena nezaustavljivo govori.

   Stoga, ovaj proces koji sjedi u svakom čovjeku čeka vrijeme u kojem će izaći van milom ili silom a na kolektivnoj razini katastrofom. Svađe između partnera ili ekonomske krize upravo dolaze od ovog procesa koji, kada se negira, poprima destruktivne elemente. Jung je 1920.g. proučavajući snove Nijemaca vidio uspon Hitlera kao i rat, no njegova provjerljiva geneza Iako znanost ima dokaze ona ih gura pod tepih i time muškarac i žena ostaju na racionalnom peronu napušteni i ogoljeni jer negiraju mističnu prirodu ljubavi bez koje veza ne može uspjeti. Negiranje ovog procesa i banaliziranje odnosa, duboko u sebi može prouzročiti i gore procese koji su se danas pretvorili u seksualnu vulgarizaciju, u kvazi seksualne slobode gdje su ljudi povrijeđeni do kostiju  a onda banaliziraju odnos jer sami ne žele priznati dubinu ovog procesa bježeći od sebe. Mnogi čitaju o tajni ljubavi , ali kako do nje doći ako se zanemaruje proces unutarnjeg mističnog vjenčanja u kojem svaka naša misao,akcija, svađa, očekivanja zapravo proces. Sve dok se ne prizna važnost rada na odnosu i na njemu ne počne ozbiljnije raditi bit će kamen spoticanja i razornih scenarija. Alkemičari se među sobom ne svađaju kao filozofi i teolozi, pronalaze suglasnost jer taj rad je individualan, osamljenički i ovisi u unutrašnjoj pomoći, ničijoj drugoj, gdje je tumačenje simbola individualno s puno pogrešaka i padova. Ne obraćaju se čak ni svijetu jer shvaćaju da proces vlastite transformacije i ljubavi ipak ljude ne zanima.