Između našeg vremena i onog kojemu pripada duhovna praksa, razmak je velik. Današnji čovjek ne posjeduje izvjesno poznavanje duhovnih umjetnosti tako da praksu vidi kao manje vrijednu. Čovjeku danas nedostaje praktične usporedbe što je u duhovnoj praksi moguće i vjerojatno.

Prirodi se, a time mislimo, kako tjelesnu, tako i psihičku prirodu čovjeka i stvari, može prilaziti s vrlo različitih strana, praktično pristupi su neiscrpni. Primjer za to je tradicionalna medicina Kineza, Indijaca ili Tibetanaca, čije su metode modernom shvaćanju potpuno strane, ali zato nisu manje djelotvorne.

Moderna znanost ima neumoljivo oko za djetinje zablude koje se “na rubu” i bez ozbiljnih posljedica potkradaju čovjeku koji ima izgrađeno razmišljanje. Recimo, medicina kao malo dijete inzistira na materijalnom uzroku nastanka bolesti i negira sva ona izlječenja koja su ljudi postigli promjenom načina života, kao i napuštanjem psihičkih štetnih razmišljanja. Ono što znanost ne vidi su njeni etički prijestupi protiv ravnoteže čovjeka i prirode, prijestupi koji su u očima duhovne umjetnosti poput alkemije vrlo teški, i u svojim posljedicama nesagledivi, a da ne govorimo o neopravdanom polaganju prava na potpunost i dalekosežnom, najčešće apsolutnom poricanju nadosjetilnog ili netvarnog, koje obilježava modernu znanost.

Odnos čovjeka prema prirodnoj okolini ponovno se mijenja, znanost današnji čovjek jedino podržava u tehnologiji, ali ideologijski joj se udaljava jer ljudi shvaćaju da u mnogim segmentima za koje tvrdi da ima rezultate, znanost nema. Jedine znanosti koje su prihvatili nevidljivo najviše su napredovale poput psihoterapije i kvantne fizike. Naime, tjelesni svijet nije odsječen od psihičkog premda ego stvara sliku da smo mi zatvoreni svijet koji nije spojen na univerzum jer to je naša utvara koja stvara bolest oko nas. U epohama i kulturama gdje je ja-svijest opuštenija, a odnos prema prirodnoj okolini nije podčinjen predrasudi puko racionalističkog stava, lakše se može dogoditi da duševne snage neposredno i bez mehaničkog sredstva djeluju na vanjsku prirodu. To vrijedi unutar predaja arhaičkog oblika, za koje prirodni događaji poput munje, kiše, vjetra i rasta predstavljaju bitne simbole. Tada se događa ono što kvantna fizika tvrdi da subjekt utječe na vanjski svijet i mijenja ga svojom promjenom razmišljanja. Tu se događa da određene svete radnje izazovu vanjski kozmički odjek. To se i danas može vidjeti kod šamanskih naroda poput sjevernoameričkih Indijanaca. Mi, recimo neke kulture gledamo kao zaostale, a ustvari ti ljudi žive u suprotnom uvjerenju, njima je ovaj svijet iluzija i svim svojim bićem žive u duhovnom svijetu nedoživljavajući uopće ovaj svijet oko sebe.

Pretvorba neplemenitih kovina u zlato nije pravi cilj alkemije. Metalurški simbolizam je organski povezan s unutarnjim svijetom, kao spontano djelovanje prema van jednog izvanrednog duhovnog stanja. Nastupanje duhovne preobrazbe je i samo čudo, nimalo manje od iznenadnog nastanka zlata iz neplemenite kovine. Vaša promjena razmišljanja, ukoliko je uskađena sa unutarnjim principima, izaziva i promjene u vanjskom svijetu. Praktikant je sabran samo na svoje unutarnje, sposoban je u trenutku sjedinjenja s bezvremenom biti, pogoditi cilj zatvorenih očiju.

Na isti je način i fizička pretvorba kovina bila znak koji je manifestirao prema vani unutarnju svetost zlata i čovjeka – čovjeka koji je dovršio unutarnje djelo.

Planete u jyotishu upravo su ta preobrazba, alkemijska preobrazba u kojoj ono što smo vjerovali i ono što je nosio neki planet mi ustvari izvlačimo tu energiju na način da više ne vjerujemo u tu stvarnost o kojoj planet govori. Primjerice, ako je netko u razdoblju Rahua, sigurno je u razdoblju u kojem sve njegove strasti i inhibicije izlaze na vidjelo i s njima se može suočiti jedino ako ih asimilira i povuče u unutrašnjosti gdje postajemo sve jači i zreliji, nerasipajući energiju na uvjerenja, već ta energije postajemo mi sami. Mi nikako ne razumijemo da vanjski problemi ili planete predstavljaju samo uvjerenja kojima dajemo značaj, ali ih ne razumijemo jer još uvijek živimo uvjerenju da nama vladaju okolnosti izvana, a ne da mi pokrećemo ta uvjerenja. Lako je za reći, ali razdoblja u kojima se nalazimo upravo to govore, ali dublja uvjerenja čine razdoblja jakim, a mantra nemoćnosti postavlja nas u situaciju nerazumjevanja. Stoga, prvi korak prema razumijevanju stvarnosti je prihvaćanje situacija koje dolazi izvana i pokušaja razumijevanja emocija koje se pojavljuju u nama kako bi došli do alkemijskog procesa spajanja emocija koje prije nikada nismo mogli spojiti u jedno. Primjerice, prekid veze izaziva tugu, ali prihvaćanje tuge kao niti vodilje koja nam pokazuje projekciju krive zaljubljenosti, otkriva nam da se projekcija nalazila unutar nas i tada otkrivamo dio sebe kojeg promjenom načina razmišljanja mijenjamo emociju tuge u emociju ljubavi prema sebi, ali ujedno i stvaranje razumijevanja svijeta oko sebe.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut