Vjenčanje Sumpora i Žive, Sunca i Mjeseca, kralja i kraljice, središnji je simbol alkemije. Alkemiju se razlikuje od mistike i psihologije. Mistika polazi od toga da se duša, okrenuvši se svijetu, otuđila od Boga, te da se s njim uvijek iznova mora sjedinjavati spoznajući njegovu neposrednu  prisutnost u sebi samoj, alkemija počiva na uvidu da je čovjek gubitkom svog izvornog “adamovskog” stanja podvojen u samome sebi i da vlastitu potpunu bit ponovo zadobiva tek pomirbom obiju snaga čiji ga je razdor odmaknuo od vlastite prirode. Ponovno zadobivanje cjelovite prirode čovjeka, koju alkemija izražava u slici muško-ženskog androgina, pretpostavka je  ponovnog sjedinjenja.

Obje snage ili pola ljudske prirode označavaju Sumpor i Živa unutarnjeg alkemijskog djela,  muški pol Sumpor ima u odnosu na žensko, Živu,  sličnu ulogu kao duh u svom djelovanju na dušu.

Budući da muškoj strani duše pripada  spoznaja, a ženskoj pasivni bitak.  Time se približavamo razlikovanju između svjesnog i nesvjesnog koje rabi moderna psihologija. Kemijsko vjenčanje možemo protumači kao integraciju nesvjesnih duševnih snaga u individualnoj svijesti.

Moderna psihologija promatra “ja” kao jezgro osobnosti, a to je prema svim duhovnim tradicijama samo pregradni zid koji odvaja svijest od svjetla čistog Duha, odnosno koji to svjetlo skriva od njega.

Ljudska svijest u tom procesu stječe moć nad  morem nesvjesnog jer se u njoj aktivira određena stvaralačka snaga koja izvire iz jedne više razine (Jastvo-atman) nego što je to razina  svijesti. Ova viša razina, gledana s motrišta obične svijesti, isto je tako nesvjesna, ali samo privremeno jer je ona po sebi čisto svjetlo. Kako u svojoj biti, tako i u svim svojim zračenjima, ono je nedostupno psihološkom promatranju jer psihologija, kao empirijska znanost, podložna je razumskom mišljenju, a ono ne može proniknuti u iskustveni mistični izvor. Stoga je posve bezizgledno htjeti psihološki opisati pravu srž alkemije ili tajnu kemijskog vjenčanja.

Dakle, “ja-svijest” leži u između dva područja: donje latentne,neoblikovane prirode i gornje. Spomenuto, svjetlo djeluje na duševno područje i asimilira  ovo donje nesvjesno.

Alkemijski proces ima dakle dvostruk i dvoznačan vid, budući da je razvoj duševnih prasnaga, muškog Sumpora i ženske Žive – sukladno duhovnom sabiranju – u stanju odražavati nemisaon duh upravo u onoj mjeri u kojoj uključuje nevoljna i, u tom smislu, prirodna područja. Uzrok tome je što je Priroda u svom nemisaonom i otud, u izvjesnoj mjeri, nesvjesnom ili bolje rečeno nevoljnom vidu, obrnuta preslika stvaralačkog Duha, u skladu s izrekom Smaragdne ploče da ono donje odgovara gornjem i obrnuto. Tako su izvorno muška i ženska snaga usidrene u nesvjesnoj, nagonskoj prirodi čovjeka. Svoj puni razvoj obje doživljavaju na duševnoj razini, no svoje ispunjenje samo u Duhu. Tek u njemu ženska prijamljivost stječe svoju najprostraniju širinu i najfiniju čistoću, dok je neposredno vezana uz pobjedonosni muški čin.

Obrnuto, može se reći da nevoljna, u nesvjesnom ukorijenjena priroda stječe svoje živo jedinstvo upravo u mjeri u kojoj na nju djeluje nadmisaoni Duh. Zraka Duha djeluje na ono izvorno prirodno kao čarobna riječ, i to ne vrijedi samo za unutarnju duševnu prirodu, koju od vanjske duševne “atmosfere” ne omeđuje toliko tijelo koliko misaona svijest koja se odnosi na “ja”. Neposredno prisustvo Duha u čovjeku djeluje na čitavu eteričnu okolinu, a kroz nju više ili manje i na grubo-tvarnu okolinu što, između ostalog, može objasniti stanovite čudesne događaje u okružju svetaca.

Posegnimo još jednom za našom početnom shemom i dopunimo je u križu. Gornji dio okomite grede upućuje tada na izvor duhovnog svjetla, njegov donji dio seže naniže u tamu nesvjesne prirode, a dva dijela vodoravne grede križa “mjere” razvoj obiju duševnih snaga koje alkemija naziva Sumporom i Živom. Sada se može reći da pomirenjem ili vjenčanjem tih otprije međusobno netrpeljivih snaga nestaje i opreka između Gore i Dolje, u mjeri u kojoj svjetlo razgoni tamu. Predoče li se obje snage kao dvije zmije koje se od podnožja križa po okomitoj gredi obavijaju prema gore, sve dok se ne susretnu na razini vodoravne grede i obaviju jedna oko druge u središtu, da bi se potom preobrazile u jednu jedinu zmiju uspravljenu uz križ, dobit ćemo sliku kako se “tamna” pretvara u “svijetlu” prirodu.

Vjenčanje dvije muško-ženske duševne snage stapa se napokon u vjenčanje Duha i Duše, a budući da je Duh “u ljudima Bog” – kako stoji u Corpusu Hermeticumu – to je ovo potonje vjenčanje srodno s mističkim vjenčanjem. Stanja tako prelaze jedno u drugo: ozbiljenje duševne punine dovodi do predaje duše duhu što alkemijske simbole čini bremenite značenjem. Sunce i Mjesec mogu predstavljati obje duševne snage koje se naziva Sumporom i Živom, a istodobno su i slike Duha i Duše.