Često ljudi ne primjećuju kontradikciju između djelovanja i onoga što žele. Razočarani su jer se neke stvari nisu dogodile, s druge strane, ne vide da uopće prema tome ne djeluju. Primjerice, očekuju ljubav, a u odnosu ne razgovaraju o osjećajima, niti čitaju o odnosima i ponašaju se kao da ljubav pada s neba. To je kolektivni samozaborav ili san kako ljudi žive, ne propituju i procjenjuju sebe i svoje mogućnosti. Također, možemo primijetiti da žele nešto, ali cijeli život im se ne dogodi ništa u tom pogledu. Kako to biva, osjećaj razočaranosti je normalna pojava kojoj se ne daje značenje, ne prepoznaje se kao derivat za samokažnjavanje.

Ela nakon pet godina izjavljuje svom partneru da je očekivala više. Ona je očekivala svog podsvjesnog boga i kroz godine je shvatila da želi više. Zaljubila se na kratkom poslovnom putu u visokog snažnog i intelektualnog tipa i rekla svom partneru da želi više, ostavila ga je. Iako je nakon dva i pol mjeseca prekinula odnos, nije odustala od projekcije, išla je dalje i dalje i nakon 14 veza se zaustavila u jednoj prosječnoj vezi, točnije, svojim granicama voljenja.

Ona je morala proći kroz svoju projekciju, da kojim slučajem nije, mislila bi da postoji taj Apolon i kažnjavala dalje partnera sitnim kritikama jer ne ispunjava tu projekciju okrivljujući njega kao glavnog uzroka neispunjenja tog sna. Većina ljudi koja ne ostvari ljubav zarobljena je u volji za moći o kojoj su govorili Schopenhauer, Nietzsche i Adler. Ona se pretvara u želju za novcem koji bi trebao omogućiti moć i njegovo nedobivanje ili nedostatak novca donosi kolektivno nezadovoljstvo. Nije bitno tko je na vlasti, ako ne ispunjavaš taj san ljudi smjenjuju neistomišljenike, a onim skupinama koje su protiv tog sna zovu religijski fanatici, desničarima, ili čudacima. Policija je u službi vlasti koja treba omogućiti volju za moć tj., zaštiti privatnog kapitala kao mjerilo moći. Dok san uništenja traje, žrtve su nebitne, tek kada dolazi do konačnog pada režima, javlja se kvazi osjećaj krivnje i kolektivno pokajanje.

Ovakva ponašanja su kolektivna i prihvaćena. Za njih se ljudi bore u svim revolucijama i ratovima. Sentimentalnost koju ljudi očekuju neće dobiti jer nju treba postaviti kao osnovni cilj života i uskladiti djelovanje i misli prema onome što smatramo ispravnim. Ispravno je samo ono unutarnje, osnovno počelo koje nosi autentičnost.

To je spas, kako odnosa, tako i društva. Ljubav i autentičnost dva su prijatelja, dok bezličnost i topljenje u masi ustvari je uvijek put u kojem jedno želimo, drugo činimo.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut