[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]
Arhetipska scena iz Hitchcocka: junakinja (Melanie u Pticama) približava se tajanstvenoj, navodno praznoj kući: gleda ju, ali ono Å¡to taj prizor Äini tako uznemirujućim jest da se mi, gledatelji, ne možemo osloboditi neobiÄnog dojma da objekt koji ona promatra na uzvraća pogled.
KljuÄna moment jest, da taj pogled ne smije biti osoban, on je nadnaravan otac. Dakle, nije bitno da li je netko u kući; tu je bitan prazan pogled koji ne može biti lociran to je pogled koji ne vidimo a ustvari tada postsje djelotvoran na naÅ¡u psihu. To je onaj osjećaj u kojem osjećamo da nas netko promatra to je glas koji Äujemo u odreÄ‘enoj paranoji. Ustvari to je glas arhetipa oca koji je sada nevidljiv a kojem se obiÄno klanjamo: država, poslodavac, partner. On dakle postoji u nama kao privid, kao psihoza, u naÅ¡oj vjeri ili paranoji da je on uvijek tu.
Kada se realnost približi slici ili nevidljivom autoritetu mi ga ne želimo spoznati. Dakle, kada vam se približi stvarni partner sa svojim manama i kada on pokazuje da on nema moći kao ovaj nadnaravni autoritet, mi se svaÄ‘amo, prekidamo vezu i bježimo u drugu vezu. Ta slika nadnaravnog kojeg projiciramo u partnera je naÅ¡ objekt uživanja, mi ga hranimo kao predodžbu i nju smo okrunili kao izvor ljubavi, a patnju koju doživljavamo jest ustvari naÅ¡ obrambeni mehanizam kojim bježimo od voljenja stvarnog partnera. Zato ulazimo u pregrÅ¡t nepotrebnih veza u kojima iskljuÄujemo stvarnost voljenja i bježimo u projekciju neÄega Äega nema. Isprobavamo mnoÅ¡tvo drugih partnera u seksualnom odnosu, ali s partnerom kojeg ne poznajemo samo da bi izbrisali neugodno suoÄavanje s onim Å¡to ne želimo vidjeti kao istinu. Krivnja, ljutnja, ljubomora, draži su nam od stvarnosti ljubavi.
Tako se rodi mnogo djece koje su disfunkcionalna i tako dobivamo disfunkcionalnu civilizaciju. Jyotish prikazuje te programe, on je savjetnik, ali savjetnik naruÅ¡ava sliku partnera pa je bijeg u svoju viziju ljubavi tj. traženje izmiÅ¡ljenog autoriteta kojeg stvaramo izvana, pogubna. NAIVNOST NIJE NEVINA, NAIVNOST JE POKUÅ AJ BIJEGA U SPOMENUTU PROJEKCIJU, POKUÅ AJ NEPREUZIMANJA ODGOVORNOSTI VOLJENJA STVARNOG PARNTERA. Ljubav je akcija, a ako sjedite u kauÄu i neprestano mislite samo o ljubavi, kako ljubav može postati zbiljska? ZaÅ¡to se voli uvijek ono Å¡to se ne može dobiti? Velika većina ljubavi skriva se iza autoriteta ili nadnarnvne slike koje se oÄekuje od partnera, kao ispunjenje velike želje koja se na kraju ispuÅ¡e i onda se ponovno kreće u lov na sliku. Ipak, teÅ¡ko je za oÄekivati mogućnost razgovora o temi koja pokreće svu moguću potroÅ¡nju a ona je usmjerena na samo na zaljubljivanju kao jedinom smislu naÅ¡e Zapadne civilizacije.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut