[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]

Arhetipska scena iz Hitchcocka: junakinja (Melanie u Pticama) približava se tajanstvenoj, navodno praznoj kući: gleda ju, ali ono što taj prizor čini tako uznemirujućim jest da se mi, gledatelji, ne možemo osloboditi neobičnog dojma da objekt koji ona promatra na uzvraća pogled.

Ključna moment jest, da taj pogled ne smije biti osoban, on je nadnaravan otac. Dakle, nije bitno da li je netko u kući; tu je bitan prazan pogled koji ne može biti lociran to je pogled koji ne vidimo a ustvari tada postsje djelotvoran na našu psihu. To je onaj osjećaj u kojem osjećamo da nas netko promatra to je glas koji čujemo u određenoj paranoji. Ustvari to je glas arhetipa oca koji je sada nevidljiv a kojem se obično klanjamo: država, poslodavac, partner. On dakle postoji u nama kao privid, kao psihoza, u našoj vjeri ili paranoji da je on uvijek tu.

Kada se realnost približi slici ili nevidljivom autoritetu mi ga ne želimo spoznati. Dakle, kada vam se približi stvarni partner sa svojim manama i kada on pokazuje da on nema moći kao ovaj nadnaravni autoritet, mi se svađamo, prekidamo vezu i bježimo u drugu vezu. Ta slika nadnaravnog kojeg projiciramo u partnera je naš objekt uživanja, mi ga hranimo kao predodžbu i nju smo okrunili kao izvor ljubavi, a patnju koju doživljavamo jest ustvari naš obrambeni mehanizam kojim bježimo od voljenja stvarnog partnera. Zato ulazimo u pregršt nepotrebnih veza u kojima isključujemo stvarnost voljenja i bježimo u projekciju nečega čega nema. Isprobavamo mnoštvo drugih partnera u  seksualnom odnosu, ali  s partnerom kojeg ne poznajemo samo da bi izbrisali neugodno suočavanje s onim što ne želimo vidjeti kao istinu. Krivnja, ljutnja, ljubomora, draži su nam od stvarnosti ljubavi.

Tako se rodi mnogo djece koje su disfunkcionalna i tako dobivamo disfunkcionalnu civilizaciju. Jyotish prikazuje te programe, on je savjetnik, ali savjetnik narušava sliku partnera pa je bijeg u svoju viziju ljubavi tj. traženje izmišljenog autoriteta kojeg stvaramo izvana, pogubna. NAIVNOST NIJE NEVINA, NAIVNOST JE POKUŠAJ BIJEGA U SPOMENUTU PROJEKCIJU, POKUŠAJ NEPREUZIMANJA ODGOVORNOSTI VOLJENJA STVARNOG PARNTERA. Ljubav je akcija, a ako sjedite u kauču i neprestano mislite samo o ljubavi, kako ljubav može postati zbiljska? Zašto se voli uvijek ono što se ne može dobiti? Velika većina ljubavi skriva se iza autoriteta ili nadnarnvne slike koje se očekuje od partnera, kao ispunjenje velike želje koja se na kraju ispuše i onda se ponovno kreće u lov na sliku. Ipak, teško je za očekivati mogućnost razgovora o temi koja pokreće svu moguću potrošnju a ona je usmjerena na samo na zaljubljivanju kao jedinom smislu naše Zapadne civilizacije.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut

[/two_third]