“Umjetnost treba oponašati prirodu u njenom djelovanju”, vole reći alkemičari. Uzor na koje se pozivaju alkemičari u njihovom alkemijskom djelu je priroda. “

Umjetniku”, alkemičaru, koji je spoznao njen način djelovanja, priroda pomaže u dovršavanju onog što je on započeo. Dakle, kada radite na sebi to je alkemijski proces kojeg onda priroda sama dovrši. Izraz “priroda” ima ovdje posve određen smisao. To je spoznaja opažanjem njenog ritma koji vlada kako vanjskim tako i unutanjim svijetom. Zapadnjačka alkemija koristi jezik platoničke metafizike zato mora posegnuti za njom da bi se doznalo što izraz natura ili physis označava.

Plotin, kaže: “zašto čini svoja djela, ona bi, ako bi se uopće udostojila odgovoriti, rekla sljedeće: ‘Bilo bi bolje ne postavljati pitanja (odnosno, ne razmišljati), nego šutke učiti, upravo kao što i ja sama šutim, jer ne običavam govoriti (za razliku od Duha koji se objavljuje u riječima). No, valja ti znati da sve što nastaje jest predmet moga šutljivog izvornog viđenja, jer i sama sam proistekla iz jednog viđenja. Volim kontemplaciju, a ono što u meni kontemplira, ujedno proizvodi predmet svoje kontemplacije. Na taj način, kao rezultat njihove kontemplacije,matematičari rišu figure. Ja pak ništa ne rišem. Samo promatram, a oblici tvarnog svijeta nastaju kao da proizlaze iz mene…”.

Prema tome, priroda je u svojoj biti srodna s pratvari. To je najbliža iznad prirode je sveopća duša (psyche), a iznad ove sveopći Duh (nous) koji jedini kontemplira ono neizrecivo Jedno i kontemplirajući teži Ga beskonačno manifestira. Ispod nje samo je pratvar, pasivna osnova To gradi most prema indijskoj ideji Shakti, ženskoj, stvaralačkoj snazi božanstva ili samoj prirodi. Na tu se ideju pozivaju i sve one tantričke metode koje su od svih duhovnih umjetnosti najsrodnije baš s alkemijom i među koje Indijci ubrajaju alkemiju.

Kao Kâli, Shakti je s jedne strane “svemajka”, koja s ljubavlju njeguje sva bića, a s druge strane tiranska gospodarica, koja ih izručuje svim načinima uništenja, smrti, vremenu i prostoru koji ih rastavlja. Shakti se ponekad oslikava u uzvišenoj ljepoti, a katkad u zastrašujućim oblicima. Njena boja je tamna kao i njena nedokučiva bit. Ona je također Mâyâ, božanska umjetnost koja bićima dodjeljuje njihove mnogostruke oblike, udaljujući ih na taj način od njihovog jednog, beskonačnog pratemelja.

Shakti ima oba vida postajanja, kako pozitivni, tako i negativni, svedeni na jedan jedini korijen, naime na sveopću prirodu koja se pojavljuje kao majčinski milosrdna i ujedno jeziva. Prema tom alkemijskom učenju, nasuprot osobnom Božjem djelovanju, koje tvori pravi predmet teologije, ovdje se njegovo stvaranje ili djelovanje u svijetu predstavlja na jedan, recimo, neosoban način.  Hermetisti to zovu natura koja je uslijed utonuća u svjetovno i koja je kroz znanost mogla postati nejasna i neobvezujuća zamjena za Boga. Priroda je pogonska snaga svih promjena, “potencijalna energija” u stvarima. Priroda poseže kao ona majčinska prasnaga koja izbavlja dušu iz njenog krhkog i neplodnog postojanja. Ona je, tako, snaga žudnje u čovjeku, ali i puno više od toga – ona je “priroda”, neiscrpna potencija što dovodi do razvoja svih sklonosti skrivenih u biću bilo to suglasno planovima njegovog “Ja” ili protiv njih, već prema tome je li  “Ja” u stanju sebe uskladiti s moći prirode ili postati njenom žrtvom. Ona je uvijek “žensko”, kao Dame Nature, i u svom strašnom vidu, kao Veliki Zmaj koji se uvija kroz sve stvari.

Prema jednom shvaćanju koje još i danas prijanja uz njeno ime, priroda uvijek ima prinudan karakter koji je bitno razlikuje od slobodnog upravljanja ljudske volje. Onaj taj vid ima i u alkemiji, barem u jednom pogledu, budući da se prinudnost od izvjesnog stupnja djela pretvara u svojevrstan kozmički ritam koji ne sputava nego oslobađa. Dante ga označava kao ljubav “koja pokreće Sunce i druge zvijezde”. Psihološki promatrano, ono što na početku duhovnog djela izgleda kao opasan, ometajući nagon, prilikom dovršenja majstorstva postaje stvaralačka snaga, uzgon koji svijest uznosi k višim razinama. Ono što je energija Shakti koju imaju i žene i muškarci ili priroda jest ono što nas može tjerati na kupovanje besmislenih stvari, na razarajuće strasti i destrukciju, ali što je više asimiliramo u svakodnevnom životu ona postaje stvaralačka snaga. Ona spava u prvoj čakri i polako se uzdiže našim razvojem od destrukcije do stvaralaštva, dok su ovu snagu Srednjem vijeku demonizirali jer je stvarala individualnost i rušila društvenost zbog koje danas patimo. Stoga, upoznavati sebe, kroz promatranje ili udubljivanje jedno je od najvažnijih asimilirajućih aspekata gdje vidimo zastrašujuće stvari oko sebe kao dio svoje prirode.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut