Pomno je bilježio svoje snove, fantazije i vizije, crtao ih je, slikao i klesao. Otkrio je da se njegova iskustva oblikuju u osobe, počevši od mudrog starca i njegove družice, djevojčice. Mudar starac evoluirao je, kroz niz snova, u neku vrstu duhovnog gurua. Djevojčica je postala “anima”, ženska duša, koja mu je služila kao glavni medij komunikacije s dubljim aspektima njegova nesvjesnog.

Kožni smeđi patuljak pojavio bi se čuvajući ulaz u nesvjesno. Bio je “sjena”, primitivni pratilac Jungova ega. Jung je sanjao da su on i patuljak ubili lijepu plavušu mladića, koju je nazvao Siegfried. Za Junga je to predstavljalo upozorenje o opasnostima štovanja slave i herojstva koje će uskoro izazvati toliku tugu u cijeloj Europi – i upozorenje na opasnosti nekih njegovih vlastitih sklonosti obožavanju heroja, Sigmunda Freuda!

Jung je mnogo sanjao o mrtvima, zemlji mrtvih i uskrsnuću mrtvih. Oni su predstavljali samo nesvjesno – ne “malo” osobno nesvjesno od kojeg je Freud napravio tako veliku stvar, već novo kolektivno nesvjesno samog čovječanstva, nesvjesno koje bi moglo sadržavati sve mrtve, ne samo naše osobne duhove. Jung je psihički bolesne počeo doživljavati kao ljude koje progone ti duhovi, u doba u kojem nitko ne bi trebao ni vjerovati u njih. Kad bismo samo mogli ponovno uhvatiti svoje mitologije, razumjeli bismo te duhove, osjećali bismo se ugodno s mrtvima i izliječili naše mentalne bolesti.

M. P. Mishira