Kralj Mida je zbog svojih zasluga dobio moć da sve što dotakne pretvori u zlato, ali nije mogao sretno živjeti  jer je i jelo pretvorio u zlato. Uspio se uz pomoć kćeri izvući iz proklestva.

Ovaj mit u kojem smo uvijek gladni i žedni i u kojem daješ, ali nikada dovoljno, ustvari predstavlja odnose kojima dominira princip: nikada dosta. On nastaje jer u mnogima ne postoji središte ili izgrađeni Ja. Stoga društvo, koje želi bolje i više, mnogima nameće normu u kojoj većina konstantno osjeća nezadovoljstvo. Naime, pravo Ja koje se izgrađuje kroz život i životne situacije, ne preispituje se u pogledu  dovoljnog davanja dok većina daje lažno, iz straha od gubitka statusa ili osude društva. Tako i u odnosu ljudi daju iz društvenoga statusa te se mnogi emocionalno potroše jer daju, a očekuju nešto drugo. Na kraju kažu: sve sam dao, ali nisam dobio natrag. Mnogi pritom koriste  jednostavne rečenice što je pokazatelj koliko su ljudi ograničeni u emocionalnom pogledu i potpuno društveno uvjetovani poput kralja Mida koji je želio pretvarati sve u  zlato zbog osjećaja da nikada nije dovoljno.

Mnogi u odnosima tako daju i nakon nekoliko godina ili desetljeća te ostaju razočarani, ali ne mogu jasno definirati zašto se to dogodilo. Davanje je uistinu krivo interpretirano i izobličeno jer se često daje nepotrebno, formalno. Ne daje se sadržaj već forma kako bi se potvrdio formalizam samoga načina života. Sve dok čovjek traži ispunjenje u društvenom ne može pronaći niti ljubav jer ona će biti formalna pa davanje u samom odnosu podliježe društvenim normama.

Davanje se u odnosu mjeri samo društvenim jer ne postoji unutarnje ili izgrađeni Ja i time odnos postaje rutina, ljudi se prepuste i u drugom dijelu života postanu kolektivna masa. Mit o kralju Midu simbolički pokazuje kako je ljubav u rukama društvenih normi koje ljudi radije slijede i na taj način na kraju izgube ljubav.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut