[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]

Ako pogledamo bolje, živimo u svijetu koji je romantiku pretvorio u proizvod i klišej. Sociolozi nam govore da  živimo u postmodernizmu u kojem se čovjek više ničemu ne divi, odnosno sve je lišeno smisla. Čak je čovjek uspio romantiku kupiti, prodati i na kraju odbaciti.

Poezija se ne posuđuje u knjižnicama, a kamoli kupuje, potpuno je time potisnuto humano. Ipak, romantika neće nestati. Ono pokvareno romantičnom služi da raste jer romantično nastaje na ruševinama života. Romantika ne spava u bogatim četvrtima gdje su ljudi siti, ona spava među običnim ljudima. Umjetnost nije rasla na bogatom stolu već na malom stolu gdje je vrijedilo sve ono što se ne vidi na pozornici života. U odnosima romantičnost živi među onim partnerima koji su nadišli osvajačku zaljubljenost mladog para koji u zanosu osvaja svijet. Taj par koristi već naučenu romantiku, koja je kopirana i lišena individualnosti i takva romantika nestane brzo jer takav par zakoni egzistencije odvuku u materijalizam koji je suviše jak za one koji ne razumiju zakonitosti života. Takvi ljudi ne cijene individualnost, oni je moraju negirati jer bi time otkrili da su napustili romantičnost koja životu daje boje.

Digitalni svijet je lišen pravila emocionalnosti i potisnuo je romantiku koja mora biti društveno ogađena i prikazana površno kako bi se čovjeku prikazala kao izmišljena i idealistička. Ipak, oni pojedinci koji su razvili individualnost, otkrili su romantičnost u onome što se ne vidi, oni žive povučeniji život i skrivaju romantiku jer pametan čovjek ne izlaže svoje emocije na oltar uspjeha, moći i prestiža. Takvim emocijama svijet se mora smijati i izrugivati kako bi se obranili vlastiti neuspjesi i nemogućnosti razvijanja suptilnijih emocija koje ne traže svijetla pozornice.

Arhetipska romantična priča uvijek uključuje potragu smještenu u nevin svijet kojem prijeti neki oblik zla, ali nad kojim na kraju uvijek trijumfiraju dobrota i ljubav središnjeg para. Svaka veza započinje na arhetipu romantike kojom vlada: dobro je moćnije od zla, priroda je pozitivna sila dobra i na strani je ljubavi, nevinost je moćnija od iskustva,ljubav je moćnija od mržnje i iscjeliteljske snage otkupljenja. Kada se ova slika raspadne ili narcistički pogled, onda započinje gradnja veze koji mnogi ne uspiju izgraditi jer im temelj veze nije bila ljubav. Tada se veza susreće s alkemijskom fazom nigreda ili Sjenom koju Zapad ne prepoznaje. To stanje osjećamo kao bol ili odbijenost, ali to je faza rušenja projekcija i početak voljenja osobe. Faza nigredo je osnovno stanje stvaranje odnosa, odnosno romantika je priprema za ovu fazu odnosa

Ukratko, romantika se u današnjem svijetu mora gurati na margine kako se ne bi vidjela površnost ideja i prizmenih emocija kojima se svijet hrani. Onome kome je dosta površnosti, uvijek ima na raspolaganju mogućnost opažanja ovih sitnih trenutaka koje može dijeliti s onima koji isto tako vide važnost emocija. Romantika neće nestati jer ona je put prema fazi nigreda ili odrastanja koja pripada odvažnima.

Nikola Žuvela

[/two_third]